Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

29

Evelin

Sjedila sam na stolici usred stare napuštene zgrade koja nije dočekala konačnu izgradnju. Oko mene su bili momci iz Bangtana koji su došli sa različitih mjesta širom Koreje ali ih nije bilo mnogo. Bilo nas je oko 100 a poredeći se sa Zevsovom divljači bili smo mali mravi pored velikih tarantula. Čula sam korake te sam pogledala u vrata.

Hoseok je ušao sa širokim osmijehom.
"Ave Bangtane.", rekao je. Uzvratila sam mu osmijeh. "Dobrodošao nazad Houp ( Hope - Nada, zvali smo ga nada jer je uvijek bio optimističan i nasmijan. Uvijek nam je davao nadu.).", rekla sam. "Zadovoljstvo je moje.", dodao je. Stao je pored Taehjunga.
Pogledala sam na sat, bilo je 5 minuta prije 8. Uzdahnula sam te zadržala dah kada sam čula korake. Prepoznala sam Jungija koji je bio obučen u crno kao u dobre stare dane. Nasmijao se što nisam baš očekivala od njega, i pogledao iza sebe. Za njim je ušla Sena te uhvatila korak sa njim kako bi bila pored njega.

Uhvatila ga je za ruku.

"Mislila sam da to nikad neću dočekati.", rekla sam i nasmijala se.
"Ne seri Evelin.", rekla je Sena i uzvratila osmijehom. Klimnula sam glavom.

Koraci.

Bijeli mantil se prvi ukazao pa onda Jinovo lijepo lice. "Smjena mi se završila pa odlučih da navratim da vidim kako ti je noga.", rekao je sarkastično.
"Možeš da se kladiš, došao si da se ogledaš u mom džepnom ogledalcetu.", dodao je Hoseok na šta smo se svi nasmijali.
"Šta ću kada me je priroda obdarila ljepotom, zar ne Evelin?", upitao je Jin i okrenuo se prema meni.
"Ljepše ti stoji crno, narcisu.", rekla sam.
Klimnuo je glavom i bacio bijeli mantil na prašnjavi pod. 

Pahulje bi proletile sa naletom vjetra dok je vrijeme prolazilo.

Bilo je pola 9 a falila su još trojica. Počela sam cupkati desnom nogom.
"Doći će, sigurna sam.", ponavljala sam stalno na glas. Većina ih je već sjela na pod polako gubeći nadu.
Postajalo je hladnije kada sam čula veliki broj koraka. Svi smo naslonili ruke na pištolje u znak opreza.

"Okej je, mi smo.", čula sam Jungkukov glas te sam spustila ruku sa pištolja. Jungkuk je ušao zajedno sa Namjunom a iza njih su bili Minho, Taemin, Rio i još 20ak momaka iz stare ekipe. Za njima je ušao i Koškin sa par ljudi jer nije htio praviti gužvu sa ostatkom ekipe.
Sada su sva šestorica stala ispred mene.

Houp, Jungi, Jin, Jungkuk, Taehjung i Namjun.
Nasmijala sam se dok mi je sjećanje treperilo u mislima.
"Baš kao prvi put.", rekla sam.

Kao prvi put, sjedila sam na stolici ispred njih ali sam tada bila svezana. Sada sam bila tu kao njihova šansa za povratak kao što su oni bili tu za mene tada. Sada nisu imali fantomke a tada su ih skinuli dokazavši svoje povjerenje u mene.

Sada je to povjerenje jače.

Možda su oni prosto drugovi, ljudi koji ostaju uz tebe kada si povrijedjen i koji ti pomažu da se ne osjećaš tako usamljeno. Možda uvek vrijedni toga da se plašiš za njih, nadaš za njih i živiš za njih. Možda vrijedni i toga da umreš za njih, ako tako mora biti. Ne dobri drugovi. Ne loši drugovi. Samo ljudi sa kojima želiš, sa kojima imaš potrebu da budeš; ljudi koji grade svoje kuće u tvom srcu.

Svi su bili tu, ponovo zajedno, svi osim jednog. Onog jednog, koji me je oslobodio smrti, koji je bio glavni izvor svog povjerenja, ljubavi i prijateljstva. Pogledala sam u Jungkuka.
"Znaš da on neće doći a znaš i razlog.", rekao je. Ostali iz naše standardne ekipe su pogledali u mene.

Znali su ali je mnogo.

"Da je spreman da se žrtvuje za malo slobode i sreće došao bi. Reci mu da sam rekao da je pička.", rekao je Jungi.
"Nećemo biti teški na riječima, svako od nas je imao izbor da li će doći ili ne. Ave.", ustala sam na noge sa stolice. Stajala sam bez štaka i dobro sam se osjećala. Nasmijala sam se a znoj se slivao niz moje čelo od nervoze.
Osjetila sam Namjunov pogled divljenja.

"Pa da počnemo."