Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

23

Taehjung

Žena iz ambulantnih kola mi je lagano tapkala posjekotinu na čelu gazom natopljenom alkoholom kako bi je očistila. Stisnuo sam zube u pokušaju da se suzdržim od cviljenja jer je prokleto peklo.

Imao sam osjećaj da me oblivaju grašci znoja.

"Taehjung.", veoma poznat glas me je dozvao. Otvorio sam oči i ugledao Hečana sa neka 2 momka pored sebe koji su imali maske pa im nisam mogao razaznati lica.
Pogledao sam malo bolje i kod jednog od njih ugledao neposlušne pramenove smedje kose kako izviruju iz kapuljače dok mu iznenadjene dječačke smedje oči gledaju u mene. Pa, više i nisu bile dječačke mada sam ih ja tako pamtio. Prebacio sam pogled na drugog kod kojeg je virio tamno sivi pramen kose i pored kape i kapuljače. Imao je malo krupnije oči a sudeći po njegovoj maski na licu imao je krupnije usne. Hečan je pročistio grlo jer je tišina počela da grize prostor izmedju nas.
"Taehjung, vjerovatno se sjećaš...", skočio sam i prije nego je Hečan stignuo završiti rečenicu i bacio Jimina na pod.

"Kako si mogao to da uradiš Namjunu?!", viknuo sam dok sam bio nadvijen iznad njega. Ležao je na još vrelom asfaltu od nesreće i gledao opuštenog lica u mene. Protresao sam ga za kragnu te je udario glavom od asfalt. Osjetio sam nečije ruke kako me dižu i odvajaju od njega. Bio je to mišićavi odrasli Jungkuk. Stresao sam ga sa sebe te sjeo na mjesto gdje mi je sestra iz ambulante lijepila flaster na čelo. Žurno je pokupila opremu kada je završila i nestala iza kola. Jimin je ustao i satrešao prašinu sa sebe a potom mi uputio pogled zabrinutosti i razumijevanja.

Onaj koga sam smatrao za najboljeg druga prije par godina djelovao mi je toliko nepoznato i poznato u isto vrijeme.

"Kako si?", upitao me je. Glas mu je bio isti, malo promukao sa trunkom jada. Jungkuk je i dalje iznenadjeno i fascinitano gledao u mene. "Šta te to treba zanimati?", rekao sam odsječno što ga ni malo nije iznenađivalo. "Znaš i sam zašto sam to uradio Taehjung. Svima nam je u cilju bilo da zaštitimo Evel..."
"Ti si je otjerao u dalji bijeg moronu.", prekinuo sam ga. "Zbog tebe više ne smije kročiti ovdje, da li si svjestan..."
"Nisam imao drugog izbora Taehjung! Govorili su mi da će je ubiti, približavali su joj se! Šta sam trebao da radim, da sjedim skrštenih ruku i čekam?! Kako da ne.", ovaj put je prekinuo on mene, šutnuo je kamenčić i okrenuo mi ledja. Nadam se da Evelin ne čuje ovo.
"Da, prislonio sam Namjunu pištolj na čelo, ali nikada ga nisam ubio niti sam ikada planirao to da uradim. Kupovao sam vrijeme, to je sve.", ponovo se okrenuo prema meni i ovaj put smireno rekao. Gledao sam ga sa nevjericom a onda sam se opustio. Klimnuo sam glavom.
"Ona je tu?", upitao je.
"Da joj se nisi približio.", skoro da sam zarežao na njega.
"Tako je možda i najbolje, mada Jungkuk bi možda mogao da je posjeti.", dodao je Hečan. Jimin je spustio pogled na svoje cipele i klimnuo glavom.
"Žao mi je.", izustio je odjednom Jungkuk te smo ga svi pogledali.
"U redu je, nisi mogao da utičeš na to.", rekao sam i ako to nije promijenilo njegov izraz lica ispod maske.
"Mogu li bar da je vidim iz daleka dok Jungkuk priča sa njom?", upitao je Jimin. Kada sam otvorio usta da kažem "Ne", Hečan me je preduhitrio i rekao: "Možeš", na šta sam frknuo i pogledao u stranu. Glavom sam pokazao Jungkuku kola iza kojih je sjedila. Okrenuo se i obišao oko ambulantnih kola dok je Hečan rekao Jiminu da mora držati poprilično odstojanje.

_________________________________________
Malo sam promijenila stil pisanja pa se nadam da vam se svidja. 😄