Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

57

Jimin

Sišli smo niz stepenice i ušli u prvi taksi koji je spremno čekao ispred hotela. Sjedili smo u tišini, ja na lijevom a ona na desnom sjedištu pogleda priljubljenih uz prozor, odbijajući da priznamo sami sebi da na momenat nismo mogli obuzdati osjećanja. Odala se, pomislio sam na kratko ali sam se brzo vratio onoj drugoj teoriji gdje mi je glas u glavi ponavljao kako je to bila samo gluma.

Brzo smo stigli, te sam naplatio taksiti a Evelin mu je rekla nešto na italijanskom, što nisam uspio da čujem najbolje jer sam već izašao iz auta. Brzo sam prešao na njenu stranu i otvorio joj vrata sa osmijehom na licu, a ona je prihvatila moju ruku i osmijehnula se dok je izlazila pridržavajući dugu haljinu. 

Dok smo, ruku pod ruku, prilazili ulazu u veliku vilu, ugledao sam Jungija kako se stopio sa stražarima na šta me je Namjun opomenuo kroz bubicu. Evelin mi je blago stegnula ruku kao znak da se kontrolišem.

Evelin

Ušli smo u veliku dvoranu koja je čak sad bila krcata, i ako smo došli ranije.

Tipičan italijanski stil je bio prisutan sve vrijeme, od velikih crvenih zavjesa, preko velikih ledenih skulptura do sitnih zlatnih niti i detalja na tepihu po kojem smo hodali. Tako je bilo i sa ljudima.

Italijani su voljeli pretjerivati.

Oni koji su bili iole na visokoj nozi na rukama su imali zlatne rolexe dok se među prstima održavala debela smeđa cigara, koja je ispunjavala krug od 20 m svojim jakim mirisom a ako baš imaš dobro čulo mirisa mogao si u neposrednoj blizini osjetiti i miris versaće parfema pomješan sa mirisom alkohola natapkanog na kožu nakon brijanja.

Što se dama tiče tu su bile visoko precijenjene štikle i haljine koje su bile toliko uske da daju utisak kao uopšte ne dišu dok spretno hodaju kroz dvoranu, a dodatni sjaj davale su dijamantske minđuše i lanci nakinđureni raznim kamenjem. Narukvice i satovi su bili apsolutna greška ali se zato prstenje nosilo na svakom prstu, a na ponekom i čak i dva. Na sve to dodaje se čuveni last touch koji je činila prilično kratka i tanka, ženska cigareta nataknuta na prilično dugu muštiklu koja je davala utisak 90tih, slična onoj koju je pušila Kruela De Vil u 101 dalmatincu.
Gucci ili Chanel parfemi su bili klasika a u ruci sa muštiklom redovno se nalazila duga uska kristalna čaša sa zlatnim šampanjcem.

Danas sam i sama bila žrtva italijanskog stila i bio je dobar filing osjetiti tu težinu i eleganciju sa kojom se moraš boriti kako bi ti se ukazalo da si tu zapravo sa razlogom i da značiš nešto.

Bilo je bitno ostati zapamćen, jer ako te ne zapamte nikada nisi ni bio tu a ako si bio tu i uradio nešto što treba da se pamti zapravo nije imalo nikakvog značaja. Takvi su bili italijani, detaljni i krupni u izgledu a prilično sitnjičavi u duši. Čast izuzecima, ti su bili ugrožena vrsta.

Pogledala sam u Jimina koji je kao izgubljeno dijete ragledao prizor i dešavanja oko sebe. Nisam ga mogla kriviti jer sam i sama bila takva na početku svojih mafijaških dana, kada sam se prvi put našla u jednoj od takvih situacija.

"Imaš osjećaj da si se izgubio i da ne pripadaš tu ali zapravo to uopšte nije važno dok izgledaš dobro.", trgnuo se ma moje riječi i pogledao me sa lažnim osmijehom na licu i nerazumijevanjem. Privukla sam ga šanku i oslonila se laktovima, sklopivši ruke i naslonivši  ih na desni obraz blago sam nakrivila glavu.

"Elegancija Jimin, to je ono što Italijani poštuju. Briga ih je ko si i šta si pa čak i da si prosjak i beskućnik, dok god izgledaš dobro smatraće te za velikog čovjeka.", šapnula sam mu dok je konobar prilazio. Klmnuo je glavom i oslonio se laktom na šank dok mu se desna ruka našla malo iznad moje zadnjice.

Jimin

" Uno champagne e un pezzo, per favore", izgovorila je tako tečno i elegantno sa blistavim osmijehom na licu. Nisam znao šta su te riječi značile dok nam konobar nije ljubazno donio jedan šampanjac i štok. Okrenula se prema meni i stavila svoju lijevu ruku na moje rame dok sam je ja svojom desnom držao oko struka. Približila je usne mome uhu dok je stajala sa drugačijim stavom sa šampanjcem u ruci. "Pogledaj oko sebe.", šapnula je. "Zar se ne osjećaš kao u vili Velikog Gatsbija?", naježio sam se i otpio gutljaj štoka koji je bio prilično jak sa punim i istaknutim ukusom. Osjećala se sama cijena ovog pića.

"Ovdje je sve tako..."

"Precijenjeno?", prekinula me je i otpila malo šampanjca. "Skupo. Ukus, miris, izgled, sve je drugačije.", uzdahnula je i uhvatila me za ruku.

Polako smo šetali kroz rulju gdje su nam ljudi upućivali poglede pune divljenja i gdje su se sklanjali dok smo polako prolazili. "Kičasto. To sam htio da kažem.", uzeo sam još jedan gutljaj i držao korak sa njom.

"To je Stile Italiano, oni vole da pretjeruju a caka je u detaljima. Ovdje je sve kao po propisima, ako se ne ponašaš tako izbace te.", pričala je opuštenije, kroz sjećanja i davala je vibru djeteta koje je došlo u kraj gdje sve zna i sve želi da pokaže.
Nasmijao sam se.

" Kao na primjer? "

" Moraš da znaš da muškarci piju štok a žene šampanjac. ", okrenula se prema meni i nasmijala se. To je trajalo par sekundi.

" Previše sam se opustila."