Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

52

Jimin

Mogao sam osjetiti komadiće stakla kako mi se urezuju u kožu.

Na trenutak, samo na trenutak, pomislio sam da će pucati u mene.

Ali nije.

Okrenuo sam se a svo staklo od ogromnog prozora je bilo rasuto po podu. Pogledao sam u nju a ona je polako spustila pištolj.

"Ovakav sledeći metak će završiti u Jungkukovoj glavi ako pokušaš nešto.", prišla mi je.

"Nemoj misliti da ću se ustručavati, jer," naslonila je usne na moje uho, "nakon ovoga, ne vjerujem više nikome.", oprezno se odmakla od mene a njen hladan dah je ostao na mom uhu.

U tom momentu, vrata je otvorio Jungkuk.

"Evelin.", rekao je i oprezno zastao bacivši pogled na pištolj u njenoj ruci.

"Mislim da je neka fabrička greška.", okrenula se prema njemu proučavajući pogledom pištolj.

"Sam je opalio?", Namjun joj je prišao zabrinuto i uzeo pištolj iz ruke. Pogledao je u mene te sam mu klimnuo glavom da sam u redu.

"Dobro si?", Jungkuk joj je naslonio ruku na rame i pogledao je u oči.
Ugledao sam ruku kako se diže prema njenom licu te je elegantnim pokretom obrisala suzu sa svog obraza.

"Sjajno sam.", nasmijala se i krenula prema vratima a rulja koja se tu našla je napravila prostor da prođe.

Okrenuo sam se i tek tada primjetio koliko sam zapravo bio na ivici da padnem sa 2 sprata ove prokleto ogromne kuće.
Prozor u koji je pucala sezao je od samog poda pa sve do plafona a pružao se 4 metra preko prostorije. Jungkuk me je povukao prema sebi te je bacio pogled preko mog ramena. "Mogao si spasti samo tako.", našalio se Jin i udario me rukom po bicepsu a komadić stakla koji se našao ispod moje majice se zavukao pod moju kožu.
"Čini se da si nam napravio posla.", Taehjung mi se osmijehnuo. "Svakako, lijepo je vidjeti da si se vratio.", dodao je Jungi.

Nasmijao sam se a htio sam da plačem. Da su bar znali.

Evelin

Uletila sam u svoju sobu i zalupila vrata.

Prolazila sam kroz napad panike i nisam mogla da dišem.
Vlastite riječi su me proganjale odzvanjajuči u mojim mislima. Naslonila sam se na vrata te sam se spustila na pod i prošla rukom kroz kroz kosu. Zadrhtala sam dok sam pokušavala doći do daha.

Zatvorila sam oči i odmah mi se ukazala slika Jungkuka i njegovog dječačkog osmijeha. Stavila sam ruku na usta da prigušim jecaj.

Ne bi ga nikada mogla povrijediti.
Nikoga od njih.
Šta mi je dođavola bilo u glavi?

"Jimin...Zevs...", šaputala sam dok sam uzimala dah na usta. Uhvatila sam se za kosu i privukla koljena na grudi.
Naslonila sam glavu na koljena a nova runda slanih dijamanata se pojavila na mom licu.

Jimin...bilo je tako nestvarno.

Jimina je stvorio veliki Zevs, bič božiji savremenog doba u svijetu mafijaša, tako zao a ipak je od njega nastalo tako dobro i nevino biće. Došla sam do daha i ustala sa poda. Prišla sam prozoru i širom ga otvorila dok mi je vjetar šibao lice i igrao se sa mojom kosom.

Voljela sam ga. I sad ga volim čak i nakon ove gorke istine koja me je pogodila kao grom iz vedra neba. Ali ne smijem se opustiti.

Ovo mi je bila najbolja prilika koja mi se ukazala mada mi se ne svidja način na koji se ukazala.

Bila sam svjesna da će neko od nas stradati, zasigurno.

Neko je pokucao na moja vrata.