Mafijaški spoj II: Povratak otpisanih.

47.

Jimin

Pomogla mi je da ustanem pa smo zajedno sišli niz stepenice, u kuhinju. Sjeo sam ćutke ispred šanka za visoku stolicu dok je ona detaljno pretraživala frizider na kraju izvadivši mineralnu vodu. "Ovo će ti smiriti želudac dok ja nađem nešto da ti napravim da jedeš.", gurnula je flašu preko šanka koja je našla put do mene. "Hvala.", rekao sam tiho na šta mi se nasmijala. Nije ni bila svjesna šta sve slijedi.

Jungkuk

"I? Gdje si ga sakrio?", čekala me je prekrštenih ruku ispred vrata.
"Ako ti kažem, moraću te ubiti.", rekao sam i blago je gurnuo unutra. Zaključao sam vrata a ona se nasmijala. "Mrzim te tvoje glupe mafijaške fore.", prišao sam joj a njene ruke su se automatski našle oko mog vrata. "Ja ipak mislim da uživaš u njima.", rekao sam i privukao je bliže sebi. "Griješiš.", dodala je nakratko pogledavši u moje usne. Podigao sam obrvu, "Zašto se onda svaki put osmijehneš?", upitao sam.
"Zato što mi je drago što si još živ da mi ih možeš pričati.", njen dah je ošinuo moje usne što je natjeralo sve mišiće u mom tijelu da se trgnu.

Nježno sam naslonio svoje usne na njene, tražeći odobrenje za rizičnu aktivnost koju sam poduzimao.

Nije se ni sekunde opirala, a nekako smo našli put do njene sobe.

Jimin

Miris supe mi je ostao u nozdrvama.

Polako je spustila tanjir ispred mene i dodala mi kašiku. "Moraš nešto pojesti.", šapnula je i sjela do mene.
"Nemam apetita.", nasmijao sam se i sklonio pogled sa supe na nju. "Ako želiš sledeći put povraćati želučanu kiselinu i završiti u bolnici, onda slobodno idi lezi u krevet.", rekla je svojim zapovjedničkim tonom na šta sam odmah uzeo kašiku u ruku.

Dok sam tiho jeo supu, pažnju nam je privukao Hoseok koji je izlazio iz garaže. "Evelin, budna si.", rekao je sa osmijehom na licu. Vratio sam se supi.

Evelin

"Reci Houp.", ustala sam sa stolice ostavivši Jimina da se sam bori sa supom. Prišla sam garažnim vratima, "Dobio sam ono o čemu si pričala, i...", rekao je ušavši nazad u garažu. Pokazao je rukom na već sređenu zvijer od četverotočkaša koja je imala nove dijelove i novu svježe ispoliranu plavu boju.
Znala sam da će uspjeti iz ničega napraviti božije čudo, ali nisam znala da će me ostaviti bez teksta.

Pogledala sam u njegovo osmijehom obasjano lice.

"Zadržao sam se ovdje da završim jedan čisto da vidim imaš li ti neku želju za dodavanjem nečega.", rekao je posmatrajući motor.
"Hoseok, ovo je moj poklon tebi zato što znam koliko voliš praviti čuda za nas. Ako trebaš neke dijelove, moj laptop ti je na šanku i slobodno se posluži.", rekla sam nakon kratkog vremena.

"Sviđa ti se?", upitao je.
"Oduševljena sam", prešla sam prstom preko crne linije koja se savršeno uklapala sa plavom.
"Dodao sam mali ekran ispod sata za brzinu na kojem će biti prikazane gps mape. Napravio sam par malih promjena, pa sada može ići i brže nego inače.", tražio je odobrenje u mom pogledu. Klimnula sam glavom i nasmijala se.

Motor je bio presavršen.

"Nazvao sam ga po tebi, zato što je sada brzoplet kao i ti, ali prilično okretan i sposoban. Htio sam da prvi koji sredim bude tvoj.", počeli smo se oboje smijati.

Priznajem, Houp je bio domišljat ali i upravu. Nekada jesam brzopleta.

Prešla sam pogledom preko ogromne garaže. Znala sam ime svakog auta i motora koje je napravio ili bar poboljšao, a trenutno falio je jedan.

Falila je Beti.

"Houp, gdje je Beti?", upitala sam prekrstivši ruke preko grudi. Pogledao je na prazno mjesto gdje je bio crni motor te uzdahnuo. "Jungkuk me je zamolio da ga pokrivam, negdje je otišao sa njim.", rekao je razočarano jer nije uspio da sakrije tajnu kolege.

Potapšala sam ga po ramenu i izašla iz garaže.