Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Nema veće boli nego sjećati se sretnih dana u nevolji

"Šteta što to nitko nije mogao vidjeti jer je njezin osmijeh bio pravi. Bio je više u njezinim očima nego na usnama."

Utrčala sam nervozno u kuću i zalupila velikim drvenim vratima.Nakon onog plavog šminkera još i gad Matt.

„Mila,što je bilo?Kako to da si već kod kuće?"

„Imala sam manje sati."-kratko sam odgovorila i otišla sam u sobu.Nisam imala snage za objašnjenja.Bacila sam torbu na pod i legla sam na krevet.Izvukla sam svoju jedinu utjehu,moj rokovnik.Otvorila sam prvu stranicu na kojoj sam još davno napisala jedan citat,čim sam dobila taj rokovnik.

Nasmij se jer život je lijep

I nasmijala sam se,sarkastično.Kako sam glupa bila.Život je bio i lijep dok nisam izgubila roditelje.Kada sam njih izgubila,izgubila sam sve.Voljela bi da su tu pored mene,da ih zagrlim,ali to je nemoguće.Kako je život nepravedan.Da sam barem otišla s njima.Suze su kliznule niz moje lice.

„Mama,tata.Zašto ste morali otići?Zašto?Zašto ste me ostavili na ovom groznom mjestu?"-urlala sam u jastuk sve dok bol u prsima nije postala nepodnošljiva.

Otkucaji srca su mi postali tiši i sporiji.Polako sam se smirivala.Ponovno sam uzela rokovnik.Čitala sam pjesme koje predobro poznajem,ali svaki put se naježim kada ih čitam.Odlučila sam u svoju zbirku dodati i pjesmu Radosni mrtvac.Ustala sam se s kreveta i iz torbe sam izvukla čitanku.Počela sam prepisivati i sjetila sam se Nialla ili kako ga ja zovem plavog panja.Kroz glavu mi je prošla njegova rečenica:"Ne možeš suditi nekoga koga i ne poznaješ."

Što je htio s tim reći?Možda sam i pretjerala.Tko zna kakav je njegov život.A opet,mene su moji "prijatelji" poznavali pa su me opet sudili.Ma zašto razmišljam o tome i o tom plavom kretenu?!Nervozno sam otpuhnula i nastavila sam prepisivati stih po stih u rokovnik.Kada sam završila ponosno sam gledala u novu stranicu mog svijeta.Još jednom sam pročitala pjesmu i nježno sam zaklopila rokovnik.Pazila sam na njega kao oči u glavi.Toliko mi znači.Sve što me mučilo sam mogla uvijek povjeriti njemu i njegovim stranicama bez straha od osude.

Baka,sjetila sam se nje.Bila sam opet grozna prema njoj.Prema osobi koja me jedina barem malo razumije.Jedina obitelj koju imam.Pobrisala sam suze rukavom svoje plave majice jer ne želim da vidi da sam plakala.Ne želim je još više mučiti.Umila sam se i spustila sam se niz stare drvene stepenice koje su na svaki korak ispuštale neki iritantni zvuk.Moja soba je na tavanu i zato ove stepenice i jesu takve.Kada sam se tek doselila tavan je bio prepun starih stvari,ali sam odlučila sve to srediti i tu sebi napraviti svoj mali svijet.

Zakoračila sam i na posljednju stepenicu koja je bila najgora ili bolje rečeno najglasnija od svih i baka je svoju pažnju preusmjerila na mene.

"Hej mila."

Nisam ništa odgovorila samo sam je zagrlila.

"Hoćeš reći svojoj baki što te muči?"

"Nedostaju mi."

"Znam mila,znam."-skinula je svoje smeđe naočale sa svog malenog nosa i odložila ih je na novine koje je čitala prije par minuta.Sjela sam pored nje i opet me zagrlila svojim toplim naboranim ručicama.-"Ali oni su uvijek tu uz tebe."

"Kako kada ih nema?Ja želim da su tu,da ih mogu zagrliti,a njih nema.Ne dolaze.Nemam kome reći što me muči."-počela sam jecati.Samo baka je vidjela tu moju krhku stranu,samo ona.Svi drugi me vide kao bahatu i ludu osobu.E da i kao drolju.To im je glavni naziv za mene.

"Znaš da meni možeš sve reći.Sve što te muči.Je li se nešto dogodilo u školi?"

"Ma ništa bitno,samo smo dobili još jednog šminkera s kojim sam se već posvađala.Idem nam pripremiti večeru."-ustala sam s kauča i krenula sam u kuhinju.

"Zašto ste se posvađali?"

"Kreten je rekao da je Baudelaire pijanica i idiot."-glasnije sam izgovorila vadeći posudu za salatu.

"Ista si kao tata."-odgovorila je uz svoj zarazni smijeh koji i mene natjera da se nasmijem i kada sam najgore volje.Da,otac je taj koji me zarazio poezijom.Od tud i moje neobično ime Rosario koje mi je dao po djevojci koja je bila muza jednom španjolskom pjesniku.

"Krv nije voda."-odgovorila sam uz smijeh.

Baka je nastavila čitati novine,a ja sam pripremila večeru.Postavila sam tanjure i pomogla sam baki da sjedne za stol.Razgovarale smo uglavnom o prošlosti.O onim lijepim danima.Posklonila sam tanjure sa stola,prebrisala ga i izvadila sam knjige na stol.Prvo sam se odlučila riješiti svoje "drage" matematike.Mrzim je,ali znam da moram imati 3 da uspijem upisati fakultet koji želim.

Izvadila sam bilježnicu koja je po običaju bila prazna.Samo naslov,intervali.Uzela sam knjigu i čitala sam što su to Intervali i shvatila sam da to i nije tako teško,samo dosadno.

Riješila sam par zadataka,ovih jednostavnijih,a kada su došli teži samo sam zaklopila knjigu.Treba mi svježeg zraka nakon ove torture.

"Bako,idem malo prošetati."
"Dobro mila,ali brzo se vrati."

"Hoću,ne brini."-poljubila sam je i s fotelje sam uzela svoju jaknu i brzim koracima sam izišla van.

Besciljno sam šetala gradom,kao i obično.Grad je bio prazan što i ne čudi s obzirom da je bilo jako hladno.Ali nije to najgora hladnoća u ovom gradu,ne najgora je ona hladnoća u ljudima.A i sama sam takva.Postala sam hladna prema svima.Ali nije uvijek tako bilo.Kada sam došla stekla sam puno prijatelja koje sam smatrala pravim prijateljima,ali su ispali sve samo ne prijatelji.Kada sam ih trebala samo su podvili rep i pobjegli.Od tada sam sama sebi obećala da neću dozvoliti nikome da mi postane drag i bitan jer te svi na kraju ostave.

Toliko sam se izgubila u vlastitim mislima da nisam znala gdje sam.Osvrnula sam se i pogled mi je odlutao na jednu lijepu kuću iz koje je dopirao smijeh.Kroz prozor sam vidjela sretnu obitelj za stolom.Majka,otac i dvoje preslatke dječice.Taj divni prizor mi je ubrzo donio bol i gorčinu.Tako sam željela da je to moja obitelj,ali to nije moguće.Više nikada neću sjesti za obiteljski stol s mamom i tatom.Više nikome i nigdje ne pripadam.Nitko me ne treba,a ni meni nitko ne treba.Stara naivna Rosario koja je vjerovala ljudima je umrla i neka je.Sada je tu hladna Rosario koja nikome neće dozvoliti da joj se približi.Kao da to netko želi,glupačo dobro poznati glas je vrisnuo u meni.

Bijesno sam pobrisala suze,bila sam ljuta na samu sebe jer plačem i uputila sam se natrag,u svoj svijet.Samo to mi treba,moja soba i crni rokovnik kojem sve mogu reći bez straha da će me iznevjeriti.