Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Život je nekad siv,nekad žut

Strpala je odjeću u jedan ruksak i bez riječi je izišla iz sobe prolazeći nervozno pokraj mene.Zaključala je ulazna vrata, a onda smo se uputili na stanicu.Cijelim putem me potpuno ignorirala i koračala je brzim koracima,a ja sam je lijeno pratio.

"Rosario,oprosti zbog onoga jutros.Nisam mislio ništa loše.Samo sam htio pomoći,a napravio sam upravo suprotno."-kada sam to rekao zaustavila se i okrenula prema meni ne izgovarajući ništa dok god nisam došao do nje.
"Oprosti ti meni.Pretjerala sam.Samo ne volim pričati o tome."
"Znam,razumijem te.Znam koliko ti je teško zbog nje,a i ovo danas.Oprosti,nisam razmišljao."
"Sve ok.Ne moraš se ispričavati."-blago se nasmiješila.-" Idemo?"
"Naravno."-uzvratio sam osmijeh i nastavili smo put.Drago mi je da smo raščistili ovu situaciju.

Ubrzo smo stigli na stanicu i sačekali autobus.Platili smo karte,a onda smo sjeli na svoje mjesto.Uzeo sam slušalice i mobitel,jednu slušalicu sam dao njoj.Slušali smo glazbu putujući u njen rodni grad.

ROSARIO P.O.V.

Autobus je krenuo i u početku sam bila dobro,ali kada sam prolazila pored poznatih stanica strah je postajao sve veći.Znala sam da putovanje neće trajati puno jer je Mullingar,moj rodni grad,od Tallaghta udaljen svega sat i pol vremena.Prolazila sam poznatim putevima i sve uspomene su mi prolazile glavom.Čim sam ugledala tablu Wellcome to Mullingar panika i strah su postali užasni.Dlanovi su mi se počeli znojiti,a u plućima sam osijećala bol zbog nedostatka zraka.Sve teže sam disala.

"Jesi dobro?"-Niall pogleda u mene zabrinuto.
" Aha."-kratko odgovorim i pogled usmjerim prema prozoru.Prolazili smo pored ulica u kojima sam se nekada igrala i zabavljala sa svojim prijateljima,a sada mi je svaka od tih ulica koliko god poznata toliko i strana.Ne,nije se grad previše promijenio,ja sam se promijenila.Kao da više ne pripadam tu,kao da nikada i nisam pripadala.

Prošli smo pored dobro poznate zgrade i u tom trenutku sam ustala sa sjedala.

"Izlazimo na idućoj stanici."

Niall kimne glavom i pusti me da ja prva krenem naprijed.Napravila sam par koraka i stala sam pored prvog sjedala čvrsto se držeći za njega.

"Kod katedrale?"-vozač me upitao ne odvajajući pogled s ceste.
"Da."-odgovorim kratko pomalo drhtavim glasom.

Vozač uspori i zaustavi se na stanici pored katedrale.Vrata se otvore i iziđem na mullingarsko tlo nakon dugo godina.Brzinom udahnem veću količinu zraka i pogledom upijam svaki kutak ovog mjesta.

"Lijep grad."-Niall odvrati promatrajući katedralu i okolne znamenitosti i zgrade.
"Da."
"A gdje sad trebamo ići?"-upita pomalo radoznalo.
"Ovim putem.Imamo nekih 20-ak minuta pješačenja do odredišta."

Mogli smo ići i autobusom,ali željela sam malo prošetati gradom,a i nekako sam zbog straha htjela što više odugovlačiti to zbog čega smo zapravo i došli.Prošli smo pored simpatičnog hotela The Greville Arms,pored katedrale Krista Kralja i brojnih drugih znamenitosti ovog grada.Niall je s oduševljenjem promatrao svaku ulicu i svako mjesto,a ja,ja sam sve promatrala s nekom nostalgijom.Prisjećala sam se svih onih lijepih uspomena s mamom i tatom,s prijateljima.Sve to kao da je dio predaleke prošlosti.One nasmijane i bezbrižne Rosario više nema.Kao da je ostala negdje,zarobljena u prošlosti.

"Blizu smo."-tiho izgovorim na što on kimne glavom,ali se nakon par trenutaka zaustavi i pogleda u mene.
"Jesi spremna?"-upita me pogledom punim brige.
"Jesam,valjda.Moram biti."-odgovarala sam i ohrabrivala samu sebe u isto vrijeme.
"Možeš ti to.Snažna si ti,Rosario."-blago se nasmiješi pokušavajući me što više opustiti i ohrabriti.