Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Ona zaslužuje sreću

NIALL P.O.V.

"Hajde Niall, zabaviti ćemo se." - Ellie nije popuštala ni nakon mog petog odbijanja.
"No dobro." - pristanem na izlazak. - ''Ali samo jedno piće i to je to. Ne mogu dugo ostati jer u ponedjeljak imam ispit."
"Dobro štreberu." - odvrati sarkastično i nasmije se. - "Za dva sata u istom klubu."
"Može."

Prekinem poziv i na brzinu se spremim za izlazak. Obukao sam obične crne traperice i plavu košulju. Kosu sam podigao, nanio sam malo parfema i ubrzo sam bio spreman.

"Idem na piće. Brzo se vraćam." - izgovorim na brzinu majci koja je u kuhinji prala posuđe od večere. Uzmem jaknu s vješalice i odem na stanicu sačekati taxy koji sam naručio.

"Klub Best." - kažem taksistu adresu i udobno se smjestim. Promatrao sam grad koji je bio poprilično pust.

Nakon nekih 20 minuta automobil se zaustavio pred klubom. Platio sam vožnju i izišao sam pred klub. Ellie i ja smo uvijek imali dogovor da sačekamo jedno drugo pred klubom pa je tako bilo i ovaj put.
Tapkao sam u mjestu jer je noć postajala sve hladnija.

"Nialler." - začujem njen glas iz daljine. Zatrči se prema meni i snažno me zagrli, a onda me poljubi u obraz.
"Malo sam te zamazala." - palcem pobriše trag njenog crvenog ruža s mog obraza. - "Idemo?"
"Idemo." - uzme me za ruku i uđemo u klub koji je bio poprilično popunjen. Ipak smo uspjeli naći slobodno mjesto, sjeli smo i naručili piće. Ispijiali smo piće i promatrali smo ljude koji su plesali na podiju koji je bio u prizemlju.

"Nije li ono Chris?" - pokažem Ellie na dva muškarca koja su plesala.
"Je. Niall i ona je tu."
"Tko?" - upitam tražeći poznato lice u gužvi. Ugledam Rosario u njegovom zagrljaju. Plesali su zajedno i bili su toliko bliski, a onda kao grom iz vedra neba poljubac. Poljubio ju je, a ona se nije odupirala.
"Niall. Jesi dobro?"
"Idemo."
"Ali..."
"Idemo odavde Ellie." - izderem se na nju, bacim novac na stol i izjurim iz kluba. Ellie ubrzo dođe za mnom.

"Žao mi je Niall." - snažno me zagrli. Nisam ništa odgovorio samo sam je držao u zagrljaju. Samo mi je to trebalo. Mir i podrška. - "Hoćeš prespavati kod mene večeras?" - upita me kada ju pustim iz zagrljaja.
"Ne. Nisam dobro društvo večeras."
"Nije bitno. Bojim se da ti se nešto ne dogodi."
"Neće. Ne brini." - poljubim je u obraz i pokušam je uvjeriti da ću biti dobro, ali ona nije popuštala. Na kraju se smrzavala zajedno sa mnom čekajući taxy.
"Molim te javi mi se čim stigneš."
"Hoću, ne brini se." - blago se nasmješim, zagrlim je i uđem u automobil.

Cijelim putem sam gledao kroz prozor i razmišljao sam o onom prizoru. U jednu ruku sam očekivao da bi se to moglo dogoditi i nekako sam to prihvatio, zapravo mislio sam da jesam, ali kada sam ih vidio zajedno shvatio sam da su riječi jedno, a djela nešto sasvim drugo. Slama me to. Htio sam odjuriti do njih i razbiti ga, ali znao sam da to nije pošteno od mene. Ja sam njoj učinio isto, a i puno gore od toga. Ako itko zaslužuje sreću to je ona, a ako je on čini sretnom onda ću ih pustiti.

"Mladiću, stigli smo." - vozačev glas me trgne iz razmišljanja i shvatim da smo stigli pred moju kuću.
"Oprostite, zamislio sam se." - izvučem novac iz novčanika i pružim mu jednu od novčanica. - "Zadržite ostatak." - vozač zahvali, a ja iziđem iz automobila. Nisam ni primjetio da je putem počela padati kiša. Laganim koracima sam išao do kuće i već do ulaza sam bio potpuno mokar, ali to nije bitno.

"Znaš li onaj mit da ako prođeš ispod duge s osobom koju voliš biti ćete zauvijek zajedno?"
"Zar mit nije taj da ako prođeš ispod duge nikada nećeš narasti?"
"Ne." - odgovorim joj kroz smijeh. -"To je mit sa skalama."
"Panju." - udari me u rame i oboje se nasmijemo.