Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Ono što si zabranimo, baš to nam se dogodi

Otvorim oči i pored sebe ugledam Nialla koji je spavao kao beba. Držala sam ga čvrsto za ruku dok je druga njegova ruka bila prebačena preko mog struka. Gornji dio pidžame mi se malo podigao tako da su njegovi prsti dodirivali moju golu kožu. Bio je to čudan osjećaj. Strah? Ne, uz njega nisam to osijećala. Naprotiv, bila sam mirna. Da je itko drugi u pitanju odmah bi se odmaknula, ali s njim ne. Možda je ludo što mu toliko vjerujem, ali nije me briga. Znate kako sebi zabranimo neke stvari i onda nam se baš one dogode. E baš tako je sa mnom. Samoj sebi sam obećala da više nikada neću nikoga pustiti u svoj život i držala sam se tog pravila, sve dok se on nije pojavio.

Malo se pomaknem kako bi imala što bolji pogled na njegovo lice. Promatrala sam kako mu se usne malo otvore svaki put kada izdahne. Mogla bi ga tako satima promatrati, ali nažalost već nakon par minuta bivam prekinuta zvonjenjem njegovog mobitela. Zaklopim oči i pretvaram se da spavam dok Niall opsuje u bradu i rukom, koja je do prije par sekundi bila oko mog struka, dohvati mobitel i javi se.

"Halo. Hej mama."-izgovara pospanim glasom. - "Da, kod nje sam. Ne brini. Stižemo za sat vremena. Bok." - prekine poziv i počne me tiho dozivati kako bi me probudio iako sam već budna.

"Dobro jutro, ljepotice." - zarumenim se zbog njegovog nadimka.
"Dobro jutro."
"Hajde spremi se, a ja ću nam pripremiti doručak."
"Gdje se trebam spremati?"
"Idemo kod mene. Tamo ćeš biti dok se cijela ova situacija ne riješi."
"Ne, Niall, ne mogu." - izgovorim prestrašeno. - "Kako da idem tamo? Ne želim vam smetati, a i ne mogu pričati o ovome, a znaš da će tvoja majka previše brinuti."
"Kao prvo i osnovno, ti nikada ne smetaš, zapamti to već jednom. A kao drugo nećemo im spominjati ništa dok god ne budeš spremna. A kao treće nemoj više tražiti nikakve izgovore nego se spremi i idemo."- izbrblja sve to i izjuri iz sobe prije no što išta uspijem izgovoriti.

Ustanem iz kreveta i počnem spremati odjeću, jer jako dobro znam koliko je Niall uporan i mogu birati hoću li sama spremiti odjeću kako spada ili će ju on natrpati u ruksak i odvući me do tamo. Izabrala sam ovu lakšu soluciju.

Složila sam najpotrebniju odjeću, zatvorila sam ruksak i uputila sam se u kuhinju. Niall nije shvatio da sam došla i dalje je pjevušio i pripremao doručak. Bio je presladak tako.

"Bravo." - počnem pljeskati nakon što dovrši pjesmu, on se zacrveni i izbelji poput djeteta.
"Ne rugaj se, nego sjedaj za stol. Doručak je gotov."

Čim sjednem za stol Twix dotrči do mene i nasloni glavu na moje noge.

"Hej ljepotane. I ti si gladan, zar ne?" - ustanem i naspem mu hrane u zdjelicu. - "Što ćemo s njim?" -upitam Nialla pokazujući glavom na Twixa.
"Pa i on ide s nama."-odgovori sa smiješkom i stavi tanjur s voćem na stol.

Zajedno smo doručkovali, a onda smo krenuli Niallovoj kući. Što smo se više približavali to sam se više bojala. Što da im kažem? Istinu? Ne, nju još nikome ne mogu reći.

"Niall?" - izgovorim njegovo ime i uzmem ga za ruku.
"Ništa ne brini. Ja ću izmisliti nešto."

Odlučim mu vjerovati i pustiti ga da on smisli nešto. Došli smo pred kuću i Niall je pozvonio na vrata.

"Stižem." - prepoznam glas njegove majke i uskoro nam otvori vrata. - "Hej djeco. Niall, kakve su ti to ozljede po licu?" - o sranje, na to smo potpuno zaboravili.
"Udario sam se o vitrinu." - Niall ispali glupost koju mu naravno Maura nije povjerovala.
"Niall, jel ti misliš da sam ja stvarno tako naivna?" -izgovori nervozno, stavljajući ruke na bokove. - " Sad mi reci istinu Niall, istinu."
"No dobro." -nervozno otpuhne. Nadam se da ima nešto pametno u planu jer ja nemam. - "Sinoć je u njenu kuću upao provalnik i ja sam se borio s njim." - neloše, svaka čast.
"Isuse! Jeste dobro? Zašto niste odmah sinoć došli?"
"Dobro, mama hoćeš ti nas pustiti unutra ili?" - Niall kaže nervozno, iako mislim da na taj način kupuje vrijeme da smisli nešto.