Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Priča Niallovog života

Pratila sam ga u stopu.Zaustavio se na stanici i čekao je autobus.Počela sam nervozno cupkati nogom u asfalt.Autobus se ubrzo pojavio i ušli smo u njega.Nismo progovorili nijednu riječ.Začudo on je šutio,a meni ionako nije bilo do razgovora.Autobus je bio prepun ljudi,a nije ni čudno jer mnogi odlaze na posao,a učenici u školu.Promatrala sam te mlade učenice koje su bile sve kopija jedna druge.Iste majice,iste tenisice.Nervirale su me.Nisam mogla opisati zašto,samo su me nervirale.Još više me nerviralo to što sam i ja do prije godinu dana bila takva.Niall je sjedio pored mene.Krajičkom oka sam pogledala u njega i primjetila sam da i dalje ima onaj glupavi osmijeh na licu.Bio je ponosan što me je uspio nagovoriti da pođem s njim.Zapravo.taj smiješak mi je bio nekako sladak.Ma ne,pričam gluposti.Ne smije mi,ne može mi biti sladak.Pogled mi je opet zalutao na ostale putnike.

"Stigli smo."-rekao je lagano me udarajući ramenom.Provukli smo se kroz gomilu ljudi i izišli smo van.Duboko sam udahnula i pogledala oko sebe.I nisam imala što vidjeti osim velikih zgrada,velike kolone automobila i ljudi koji žure u nekom svom pravcu.

"I što je tu posebno?Zbog ovoga sam ja propustila nastavu?!"-uputila sam mu prijekoran pogled upirući prstom u velike zgrade.

"Ne,naravno.Prati me."-osmijehnuo se i krenuo je brzim koracima u jednom smjeru.Par trenutaka sam samo stajala na mjestu,a onda sam slegnula ramenima i ipak je krenula za njim.Došli smo na kraj jedne ulice i Niall je skrenuo nekim putem između dviju starih zgrada.Put više nije bio popločan betonskim pločama,već je bio pješčan.Buka i trubljenje automobila su svakim korakom bili sve tiši.On se popeo na veliku stjenu i pružio mi je ruku.

"Daj,da ti pomognem."

"Mogu i sama."-odbrusila sam hladno i uporno se pokušavala uspeti,ali nisam uspijevala.-"Samo šuti."-pogledala sam ga ljuto i pružila mu ruku,a on me uhvatio i pomogao mi.I dalje je imao smiješak na licu.Kad bolje razmislim nije se prestajao smiješiti i to je jedan od razloga zbog kojeg me nervira.

"Jesmo stigli više?"

"Još samo malo."-kratko je odgovorio i opet je ubrzao korak.Nakon par minuta je veselo uskliknuo i udahnuo je zrak punim plućima.Shvatila sam da smo stigli na to njegovo posebno mjesto.Pogledala sam oko sebe i nije mi bilo jasno zašto je tako sretan zbog obične šume.

"I to je to?Zašto bi mi ovo trebalo.."-već sam se počela buniti,ali on me mirno prekinuo.

"Ššš,samo se okreni."-tiho je izgovorio udišući zrak.

Nervozno sam otpuhnula i okrenula se i ono što sam vidjela je uistinu oduzimalo dah.Predivan pogled na grad,a bili smo na čistom i svježem zraku daleko od gradske buke i vreve.

"Sviđa ti se?"-upitao je pobjedonosnim tonom.

"Aha."-jedva sam izustila i dalje promatrajući pogled.Upijala sam svaku sitnicu.Bilo je nešto posebno u tome,nešto što je stavilo maleni,ali primjetni osmijeh na moje lice.I Niall je to primjetio.Iz torbe je izvukao crveno-smeđu kariranu dekicu i prostro ju je na pod.Shvatila da je ovo sve planirao,kao da je znao da ću pristati,ali nisam se obazirala na to.Ovo me jednostavno oduševilo da nisam mogla prigovarati i uništavati ovaj mir raspravama.Sjela sam na deku,skupila noge i promatrala grad.Sve je bilo tako maleno kada sam gledala s ovog mjesta.Velika gradska knjižnica,u kojoj sam često posuđivala zbirke poezije,je sada izgledala kao malena lego kućica.

"Hoćeš?"-Niall mi je ponudio šalicu toplog napitka kojeg je ulio iz termosice.

"Hvala."-uzela sam napitak i s prvim gutljajem se oduševila.Bila je to moja omiljena vruća čokolada.

Nismo puno razgovarali,samo smo uživali u pogledu ispijajući čokoladu.

"I jesam te barem malo uvjerio da život nije toliko grozan?"-izgovorio je nakon višeminutne šutnje.

"Možda."-odgovorim potiho i otpijem gutljaj napitka.Pobjegne mi i maleni osmijeh.-"Ali samo malo."

Niall se nasmiješi pobjedonosno.

"Ali nije problem u svijetu,nego u ljudima."

"Matt i Ellie?"-čim sam čula ta imena sva sam se naježila.

"Zašto ih sada spominješ?"-malo sam viknula.-"Tko zna što ti je ona ispričala o meni.Možda si nju trebao dovesti tu."-počela sam se ustajati,ali me on uzeo za ruku.

"Oprosti.Nisam htio da se naljutiš.Nećemo pričati o njima.Može?"-opet se nasmiješio,po tisućiti put danas.

Nisam ništa odgovorila samo sam sjedila i pogled mi je opet pobjegao na grad.

"Niall?"-izgovorim njegovo ime kidajući jednu travku.

"Da?"

"Mogu te pitati nešto?"-i dalje nisam gleda u njega.Promatrala sam u tu malenu travku u mojim rukama.

"Naravno."

"Što si mislio onda kada si rekao da ne mogu suditi osobu koju ne poznam?Zašto si to rekao onda kada smo se svađali zbog Baudelaera?"

"Onda kada si me napala da sam umišljeni kreten koji promatra svijet kroz ružičaste naočale?"-odgovori kroz smijeh na što mi se zarumene obrazi.-"Želiš čuti priču mog života?"-pogleda u mene i kimnem glavom u znak potvrde.

Niall legne na deku i ispreplete ruke ispod glave.

"Ok,kada sam bio dječak moj život i nije bio bajka.Kada sam imao 12 godina doktori su otkrili da imam leukemiju."

"Molim?Šališ se?"-pogledala sam u njega i shvatila da nije šala.-"Žao mi je."

On ništa ne odgovori na to već nastavi sa pričom.

"Prolazio sam kroz mnoge kemoterapije.Izgubio sam kosu,ali to je najmanji gubitak.Najveći gubitak je bio taj da sam izgubio nadu.Bio sam dijete puno gorčine.Bio sam depresivan.Na 13.-i rođendan sam završio u bolnici.Doktori su rekli da imam 70% šansu da preživim,ali ja sam na to gledao s druge strane.Za mene je to zvučalo ovako 30 % je mogućnost da ću umrijeti.Do mene u sobi je bila jedna djevojčica.Imala je 7 godina.Bila je stalno nasmijana.To me je nerviralo.Pitao sam se kako može biti nasmijana u toj situaciji.Prišla mi je i sjela je na moj krevet.Predstavila se.Zvala se Mariana.Imala je predivne smeđe oči i najljepši osmijeh.Njene šanse su bile 50:50.Imala je manje šanse od mene,a bila je sretna,a ja sam bio nesretan.U početku me taj njen optimizam nervirao,ali onda sam se zamislio.Kako mogu biti tako nezahvalan.Jedne večeri kada su pogasili svijetla i kada je bilo vrijeme za spavanje Mariana je zazvala moje ime i pitala me da li spavam.Kada je vidjela da još uvijek ne spavam izgovorila mi je jednu rečenicu koja mi je tada bila čudna.Rekla je:"Nialler,nemoj dopustiti da ti dan prođe bez smijeha."Tada mi je to bilo čudno i nervozno sam joj poželio laku noć.Ujutro sam se probudio i pogledao sam prema njenom krevetu koji je bio prazan i savršeno posložen.Upitao sam mamu gdje je i ona mi je sa suzama u očima rekla da je više nema.Umrla je par minuta nakon te rečenice.Tada sam obećao da ću u spomen na nju svaki dan biti nasmijan i optimističan i od tada gledam na svijet nekim drugim očima.U svemu vidim nešto lijepo.Ta malena djevojčica me naučila."

Suze su mi se slijevale niz obraze.Nisam mogla ni zamisliti kroz koju patnju je prolazio.Osudila sam ga i prije no što sam ga upoznala.

"Tako mi je žao i oprosti što sam te nazvala maminim sinom i kretenom."

"I idiotom."-nadoda uz smijeh.-"U redu je.Ne brini."

Nisam znala što bi rekla.Osjećala sam se tako glupo.On je opet bio taj koji je prekinuo tišinu.

"Znaš podsjećaš me na nju.Ispod te tvoje maske bahate djevojke vidim dragu i nevinu djevojčicu."

Naglo sam se ustala i uzela torbu koja je stajala na travi okupanoj jutarnjom rosom.

"Rosario,gdje ćeš?Jesam nešto krivo rekao?"

"Nisi samo ja moram ići."-kratko odgovorim i ubrzam korak kako me ne bi sustigao.

Nespretno sam se spuštala niz strmi put dok su suze i dalje tekle niz moje lice.

Dragi moji nadam se da vam se sviđa priča.Hvala na voteovima i komentarima <3 Znači mi puno vaše mišljenje i bilo bi super da nastavite tako hehe

Hvala još jednom.Divni ste <3
Volim vas .