Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Dobro znam što to znači

"Rosie,hoćeš li opet doći?"-upita me Ruby sa suzama u očima.
"Naravno draga."-priđem joj bliže i zagrlim je.-" Još me se na kraju nećete moći riješiti. "-kažem uz smijeh dok suze kliznu niz lice.

Niall i ja se danas vraćamo kući.U ova dva dana koliko smo bili tu stalno smo se družili s mojom starom ekipom.Ne pamtim kada sam bila tako sretna i opuštena.Kako je to smiješno, najprije mi je bilo teško doći tu,a sada mi je teško otići.
Ustali smo ranije,ekipa je došla kod nas,zajedno smo doručkovali,a onda smo morali krenuti.

"Nedostajati ćeš nam,Rose."
"I vi meni,Liam.Ali sada ću dolaziti češće i nećete morati čekati godinama."
"I bolje ti je."-odgovori zapovjednim tonom podižući kažiprst u zrak,a onda me opet zagrli.

Pozdravila sam se sa svima njima i onda su nas još i otpratili do kolodvora pa sam pitala zbog čega smo se pozdravljali kod kuće ako nas prate do tamo,a Louis je na to odgovorio u svom stilu.

"Dosadno nam je i nemamo posla pa skitamo s vama."-naravno izbeljio se i zasmijao.

Došli smo na kolodvor kao luđaci.Njih šestero nas je došlo ispratiti kao da odlazimo na drugi kraj svijeta.Plavi autobus je stao na peron broj 6.

"To je naš autobus."-Niall mi kaže potiho.
"To je to.Ljudi moramo ići. "
"Sranje."-Harry opsuje u bradu i zagrli me.-" Dođite opet."
"Da,i ti draga,a i ti Niall."
"Niall,čini se da je naš Joey bacio oko na tebe."-povikne Louis zezajući Stefani na što ga ona udari po ruci.

Niall se zasmije i zagrli Stefani.Da smo duže tu tko zna što bi se dogodilo među njima.Čak su i razmijenili brojeve kako bi se mogli dopisivati.Tommo je u pravu,bacila je oko na njega,a čini mi se i on na nju.

"Idemo?"-Niall me pitanjem prekine u mom razmišljanju.Kimnem glavom i teškim korakom stanem na stepenicu autobusa.Okrenem se prema njima i još jednom im mahnem.-"Mogu ja do prozora?"
"Naravno."-odgovori sa smiješkom i pusti me da sjednem prva.Udobno sam se namjestila i odmah sam pogledala kroz prozor da ih sve još jednom vidim prije polaska.

Nisu se nimalo promijenili,za razliku od mene.Nekako osjećam da će se opet nešto ispriječiti između nas jer kao i uvijek,gubim ljude koje volim.Začujem zvuk motora i shvatim da se autobus počeo kretati i da odlazimo.Pogledam u njih,mahnem i pošaljem im poljubac.

"Rosie mi te volimo."-Louis svojim dernjavom nadjača buku motora na što se nasmijem.
"I ja vas."-tiho šapnem i usmjerim pogled prema podu.Ne želim da vide suze.Želim da me pamte kao jaku osobu iako to nisam.
"Jesi dobro?"-Niall me upita zabrinuto.
" Da."-kratko odgovorim pokušavajući sakriti tugu u glasu.
"Vratiti ćemo se."-blago se osmjehne na što pogledam u njega.
"Hvala ti Niall.Za sve."-nježno izgovorim i naslonom glavu na njegovo rame.

Put je brzo prošao i uskoro smo ušli u naš grad.Kao da je ona sretna Rosario nestala i pojavila se ona u čijem je životu jedina svijetla točka ovaj plavokosi dečko pored nje.Jedino on me želio upoznati i uvidjeti kakva sam.Svi ostali su krenuli lakšim putem vjerujući u Mattove laži. Zašto svaki put mislim na tog prokletog gada?

"Stigli smo."-Niallov glas me trgne iz razmišljanja i shvatim da je autobus na kolodvoru.Bez riječi ustanem i uzmem ruksak koji sam odložila na pod ispod nogu.

"Ništa,vidimo se sutra.Ja ću sačekati autobus."
"A ne,ne.Nema šanse.Ideš sa mnom."
"Ma ne Niall.Umorna sam,a i tvoji te sigurno s nestrpljenjem čekaju."
"Moji nisu doma,a Christy je kod prijateljice.Idemo po nju i onda doma."
"A zato ti mene zoveš.Treba ti dadilja."-kažem šaljivo.
"Pa naravno.A tebi samo kupim čokoladu i sve riješeno."-izbelji se,šeprtljavo hodajući ulicom.
" Za dvije pristajem."
"Ma može i tri."
"Može."-nasmijem se i krenem s njim.