Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Epilog

Šest mjeseci kasnije

"Ovdje, na ovom mjestu je bilo sveučilište na kojem je studirao jedan od najpoznatijih španjolskih pjesnika Federico Garcia Lorca." - profesorica Hayles, koja nam inače predaje španjolsku književnost, je pričala o Lorci i znamenitostima ovoga grada.

Nalazimo se u Granadi, u gradu u kojem je rođen jedan od mojih najdražih pjesnika. Već pet dana smo u Španjolskoj. To putovanje smo odabrali nakon završetka drugog semestra. U početku sam se bunila jer nismo odabrali Pariz, radi Baudelaiera, naravno, ali kada vidim koliko je Španjolska predivna nije mi žao.

Nalazim se tu, na jednom od najlijepših mjesta na svijetu, u društvu osobe koju toliko volim.

"Štreberice." - zagrli me s leđa i osjetim njegove tople i meke usne na svom obrazu.
"Prestani. Pratim." - nasmijem se i počnem ga odgurivati, iako se osijećam predivno u njegovom zagrljaju.

Flashback

Gledala sam kako odlazi. Ni sama ne znam zašto, ali srce me boljelo. Njegov odlazak me bolio.

"Niall." - tiho sam prošaptala njegovo ime, obrisala sam suze s lica i krenula sam nazad prema dvorani. Čim sam se okrenula ugledala sam Taylora. - "Taylor."
"Tražio sam te."
"Čuo si?" - upitala sam misleći na razgovor između mene i Nialla.
"Da, čuo sam. Voliš ga još zar ne?"
"Taylor."
"Voliš ga." - tiho izgovori gledajući me ravno u lice. - "Idi za njim."
"Molim?"
"Idi Rosario. Nemoj zbog straha prešutjeti ono što ti je na srcu. Nemoj da bude prekasno." - nekako sam osijećala da to govori radi sebe. Godinama je prešućivao da je zaljubljen u mene.
"Taylor oprosti mi. Znaš da te volim." - priđem mu i zagrlim ga.
"Znam. Ali ne na način na koji voliš njega." - čvrsto me zagrli i nakon par trenutaka me pusti. - "Hajde idi." - poljubi me u obraz i lagano me odgurne da krenem.
"Hvala ti za sve." - još jednom ga zagrlim i potrčim vani.

Tražila sam Nialla i onda sam ga ugledala kako sjedi na jednoj od klupa i gleda u pod. Tiho sam došetala do njega. Bio je toliko zamišljen da me nije ni čuo.

"Niall." - tiho ga dozovem, on se trgne i pogleda u mene.
"Što radiš tu?"
"Da."
"Što da?" - upita zbunjeno.
"Pitao si me osijećam li još nešto za tebe i to je moj odgovor. Da, Niall volim te." - ustane s klupe i par trenutaka samo zbunjeno gleda u mene.
"A on?"
"Tebe volim Niall. Tebe." - odgovorim uz osmijeh i poljubim ga.

Taj poljubac je bio posebniji od drugih. Osjetila sam toliku buru emocija, kao nikada prije. Samo poljupci s njim su bili takvi. Poljupci zbog kojih sve drugo postane nebitno. U tim trenutcima kao da smo postojali samo on i ja.

"Princezo, oprosti mi što sam bio glup." - princezo, kako mi je to nedostajalo. Ta riječ iz njegovih usta izrečena meni.
"Zaboravi. Oboje smo bili takvi." - nasmijem se i opet osjetim njegove meke usne na svojima.

Da, Niall. On je tu, uz mene. Od te večeri smo postali nerazdvojni. One večeri kada sam napokon sama sebi priznala da usprkos svemu moje srce pripada Niallu, samo njemu.

"Princezo." - začujem kako me nježno doziva. - "Jesi dobro?"
"Da, samo sam se zamislila nešto."
"Idemo?"
"Gdje?" - upitam potiho.
"Bilo gdje. Ovo je dosadno." - izgovorio je tiho pogledavajući u profesoricu koja je s velikom strašću pričala o raznim znamenitostima ovoga grada.
"Ali zanimljivo je."
"Zanimljivo?" - pogleda me sarkastično. - "Želiš li slušati ove dosadne priče ili sama istražiti čari ovog mjesta? Idemo ili ne?" - upita pružajući mi ruku. Pogledam u profesoricu, a onda u Nialla.
"Idemo." - uzmem ga za ruku i potrčimo zajedno smijući se.

"Vidiš da je ovako zabavnije." - izgovori hvatajući zrak.
"Istina." - odvratim uz smijeh.

"Onda gospođice McBeth jeste li spremni za obilazak ovog magičnog grada uz najzgodnijeg vodiča?"
"Najzgodnijeg?"
"Zar nisam?" - odvrati mrgudno naslanjajući ruke na bokove.
"Jesi. Naravno da jesi." - odgovorim i poljubim ga.
"A vi ste jedna od najzgodnijih i najlijepših djevojaka koje sam vodio u obilazak." - nasmijemo se oboje, poljubi me nježno, a onda zajedno krenemo u obilazak grada.

Šetali smo uskim ulicama, trgovima i parkovima.

"Eno ih." - Niall uzvikne kad ugleda profesoricu i ostale studente.
"Bježi." - uzmem ga za ruku i povučem ga u jednu od ulica. Glupirali smo se i smijali.

Niall me prislonio uz zid i onda me niježno poljubio.

"Cómo son dulces." - jedna od prolaznica kaže gledajući u nas.
"Grazie." - Niall ispali kao iz puške.
"Glupane grazie je na talijanski, a gracias na španjolski." - odgovorim kroz smijeh.
"Gracias." - viknemo u isti glas i nasmijemo se. Žena mahne i nastavi dalje.

"Grazie." - počnem mu se rugati na što me on počne škakljati. - "Prestani, škaklja me."
"Neću rugalice."
"Neću više." - jedva izgovorim od smijeha.
"Sigurno?"
"Sto posto."
"Onda dobro."
"Hvala panju."
"Penzićka jel ti stvarno želiš još?"
"Ne, ne, ne." - počnem ga odgurivati kako me ne bi opet škakljao.

Približi mi se i opet leđima dodirujem zid. Pogleda me u oči, a onda me nježno poljubi.

"Volim te Rosario, princezo moja."
"Volim te Niall, prinče moj." - nasmješim se i ovaj put ja njega poljubim. - "Volim te, anđele moga pakla."

~ KRAJ ~

(a/n) Ekipica moja došao je kraj i ovoj priči. I eto, Niall i Rosario su sretni :) Naravno da ih nikada ne bi mogla rastaviti, ali morala sam vas malo cimati hehe ;) Neću ništa previše govoriti. Sve ću vam napisati u posebnom dijelu koji uskoro stiže ❤ Volim vas sve ❤