Anđeo moga pakla (Niall Horan)

On je jedini bio tu kada je bilo najteže

Prošla su dva mjeseca otkako je Matt uhićen. Mnogo toga se promijenilo od tada. Nakon onog incidenta s njegovom majkom i njenog neuspjelog pokušaja da me novcem odgovori od prijave zatražili su njegovo premještenje u drugi grad. Od tada i ne znam puno o njima, osim da će ga sud uskoro osuditi na višegodišnju kaznu. Ponekad se pitam kako je on postao takav i je oduvjek takav i bio. Matt kojeg sam ja upoznala je bio divan i drag dečko, a ne monstrum u kakvog se pretvorio.

Tjedan dana sam živjela kod Nialla i bili su tako divni prema meni, ali ono što ću najviše pamtiti i ono na čemu sam im najviše zahvalna je onaj osjećaj obiteljskog druženja koji sam mislila da više nikada neću doživjeti. Osijećala sam se kao dio njegove obitelji, ali morala sam se boriti sa svojim strahovima. Prve dvije noći, koje smo Twix i ja proveli sami, nisam mogla spavati, ali sam se navikavala i sada kao da sve polako sjeda na svoje mjesto.

I stanje u školi je drugačije. Mnogi su promijenili mišljenje o meni i s dosta učenika iz razreda ponekad popričam, ali da ih mogu nazivati prijateljima, pa i ne baš. Odavno je poznata izreka Pravi prijatelj se u nevolji poznaje, a Niall je jedina osoba koja je uz mene bila kada sam bila na dnu i jedino njega mogu smatrati iskrenim prijateljem.

Još malo je ostalo do kraja nastave,a time i kraja jednog razdoblja u mom životu. Svega dva mjeseca. Prije par mjeseci sam jedva čekala da sve ovo završi, a sada osijećam da će mi nedostajati, ali ipak se veselim tome što uskoro postajem student.

"Hoćemo na kavu?" - Niallovo pitanje me trgne iz razmišljanja.
"Rado, ali sam užasno umorna." - odgovorim i slegnem ramenima.
"Koja si ti spavalica." - izbelji se i nasmije.
"A ti panj." - taj nadimak nam je ušao u svakodnevni razgovor. Ali bez obzira što ga svaki dan čuje on se svaki put nasmije. - "Vidimo se sutra." - zagrlim ga i odem.

Otišla sam kući i prespavala sam cijeli dan. Probudila sam se oko podneva, ručala sam i odmah sam krenula s učenjem matematike za maturu. Neću dopustiti da mi taj predmet pokvari planove za fakultet.

Učila sam sat vremena, a onda me zvonjava na vratima omela. Otrčala sam do ulaza i odmah sam na špijunku provjerila tko je.

"Hej."
"Hej spavalice."
"Panju." - izbeljim se i pustim ga unutra. Twix je odmah dotrčao do njega.
"O vidim vrijedni smo." - izgovori kada ugleda knjige po stolu.
"A mora se." - odgovorim uz smijeh.
"Trebaš pomoć?"
"Mislila sam da nikad nećeš pitati." - odgovorim uz smijeh.
"Hajde, reci ti Pitagori gdje zapinje." - oboje se nasmijemo i odmah se sjetim tog trenutka kad sam ga nazvala tako.

"Hej, Rose, znaš li što je sutra?"
"Nedjelja ,zašto?"
"Ma ne to smoto." - izgovori uz smijeh. - "Sutra je maturalna zabava."
"A to." - odgovorim ravnodušno. - "Što s tim?"
"Pa zar nećeš ići?"
"Ne, nemam namjeru."
"A zašto?" - upita pomalo nervozno.
"Zato što to nije za mene, a i ne bi se osijećala ugodno tamo."
"Ok, onda ni ja ne idem."
"Ali ti se veseliš tome."
"Da, ali ako ne ideš ti ne idem ni ja."
"Niall, mrzim ucjene." - prekorim ga.
"Daj Rose idemo. Zabaviti ćemo se. Zaslužila si malo veselja nakon svega što se dogodilo."
"Ne znam baš."
"Hajde razmisli pa mi javi. Može?"
"Može." - obećam iako već znam odgovor. Neću ići na tu zabavu, ali nekako moram natjerati da on ipak ide. Ne želim da propusti tu, za njega, važnu večer zbog mene.
"Ok. Idem sad. Čujemo se." - brzinski me poljubi u obraz i ode, a ja nastavim svoju borbu s matematikom.

Toliko sam se uživila u to da nisam imala volje ništa kuhati već sam odlučila naručiti pizzu.
Nakon pola sata se čulo kucanje na vratima i odjurila sam otvoriti.