Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Moram ga zaboraviti

Idući dan je bilo isto kao prije. Niall i ja smo se ponašali kao potpuni stranci samo je razlika što me sada i Ellie ignorirala. Njih dvoje su pričali i družili se cijelo vrijeme.

"Dragi moji još sutra i to je to." - razrednica kaže tužnim glasom. Smiješno je kako se sve tako brzo preokrene. Prije tri dana sam i ja bila tužna jer je kraj, a sada jedva čekam taj trenutak. - "Znate da je sutra zadnji dan i znam da ćete ga vi provesti oko škole, a ne u školi. Tako da, ovo je naš posljednji zajednički sat." - glas joj je iz rečenice u rečenicu sve tužniji. Ok i meni je teško kad znam da više neću vidjeti njeno ozareno lice pri čitanju poezije.

"I što planirate studirati?" - upita s malenim smiješkom suzdržavajući suze.
Išla je od klupe do klupe i svakome je dala neki savjet.

"Rosario?" - upita reda radi jer dobro zna koji je moj san.
"Književnost, naravno." - odgovorim s osmijehom. I u najgorim danima kad sam prezirala cijeli svijet nisam mogla biti gruba prema njoj. Uvijek mi je bila uzor.
"Niall?"
"Psihologiju." - izgovori toliko tiho da ga skoro nitko nije čuo.
"Što?"
"Psihologiju." - ponovi s dozom bijesa, a onda pogne glavu i nastavi šarati po bilježnici.
"A ti Ellie?"
"Želim studirati medicinu. Divan je osjećaj znati da nekome možeš pomoći." - nisam mogla odoljeti, a da se ne nasmijem sarkastično na to.

"Ona nije kriva za ovo i ne moraš biti kučka." - kratko promrmlja i onda pogleda u nju i uzme je za ruku. Zaboljelo me jer me nazvao kučkom, onako kako su me mnogi mjesecima nazivali, ali od njega ta riječ puno više boli. On je prvi saznao sve o meni, a sada me tako naziva. Nekako sam se suzdržala da ne primjeti koliko me to zaboljelo i nastavila sam se pretvarati kao da me ne briga.

"Ovo su naše majice." - Mark je hodao po učionici s velikom hrpom majci. - " Izvoli Rose ova je za tebe." . rekao je pružajući mi jednu od majica.

"Meni ne treba." - kratko odgovorim i nastavim šarati po bilježnici.

"Nećeš doći?" - Mark me upita zbunjeno.

"Bit će vama super i bez mene. Mogli ste sve ovo vrijeme bez mene tako možete i sada." - znao je da mislim na sve one zabave na kojima su bili svi osim mene. Čak su i Nialla pozvali čim je došao, a mene ne.

"Oprosti." - primjetila sam koliko se glupo osjećao u tom trenutku, ali onda sam se sjetila kako je meni bilo svo to vrijeme. Bila sam izopćena i odbačena od sviju. Nitko me nije ni pogledao, a tada sam najviše trebala nečiju podršku.

"Zar ne misliš da je malo kasno?" - dobacim sarkastično. - "Samo vi uživajte."

******

Napokon je došao i taj zadnji dan. Cijelo jutro sam bila nekako sretna, mirna. Odlazim iz ove škole, od svih ovih ljudi, odlazim od njega. Nadam se da ću s vremenom zaboraviti na sve, da ću se odljubiti. Moram, znam da moram.

Čim sam stupila u školsko dvorište sva ona sreća je splasnula. Svi su bili nasmijani, u šarenim majicama. Svaki razred je bio u svojoj grupici. Ugledala sam i moj razred u narančastim majicama. Pjevali su i ispijali razna alkoholna pića i kada sam prošla pored njih nisu me ni pogledali ni pozdravili. Sve je bilo kao prije.

Otišla sam u kabinet razrednice Donaldson. Jučer me zamolila da dođem i to je jedini razlog zbog kojeg sam danas tu.

Pokucam dva puta i onda začujem njenu potvrdu da uđem.

"Dobar dan."
"Hej Rosario. Uđi." - nasmješi se i pokaže mi da sjednem na stolicu nasuprot nje. - "Kako si mi malena?" - upita me nježnim glasom.
"Dobro sam." - odgovorim s grčem u trbuhu.
"Što je bilo ono jučer između tebe i Nialla?"
"Ništa bitno." - odgovorim pognutog pogleda lupkajući noktima po naslonu crne, kožne stolice.
"Oprosti što se mješam, ali znaš koliko si mi draga i teško mi je gledati te opet tako tužnu."
"Nisam tužna." - odgovorim i pogledam u nju. - "Samo razočarana., ali molim vas da ne pričamo više o tome, o njemu. Radije mi recite zašto ste me zvali tu."
"U redu." - kaže pomalo razočarano, ustane od stola i počne tražiti nekakve papire na bijelom pomoćnom stoliću u kutu sobe. - "Pozvala sam te da ti dam ovo." - izgivori pružajući mi neki papir.
"Što je to?"
"Moja preporuka. Znam da ti neće trebati, ali da se nađe." - odgovori s osmijehom.
"Hvala vam." - kažem gledajući u papir. Zahvaljujući ovome sam sigurna da ću upisati fakultet koji želim. - "Ja vas moram zagrliti. Hvala vam." - snažno je zagrlim na što se ona nasmije.
"Nema na čemu malena. Znaš da si mi poput kćeri." - pomiluje me po obrazu i opet me zagrli. - "Sretno malena."
"Hvala vam." - zahvalim po stoti put i veselo istrčim iz kabineta gledajući i dalje u taj papir. Ostvariti ću svoj san. Književnost je moja strast od malih nogu i napokon mogu biti sto posto sigurna da ću je upisati.

"Tatice, hoćeš li mi opet pročitati onu pjesmu?"

Prisjetim se kako sam uvijek molila oca da mi čita poeziju.
U početku sam to radila samo da budem što duže s njim, a onda se iz dana u dan književnost polako uvlačila u moje srce.

"Može princezice moja." - poljubi me u obraz i uzme plavu zbirku pjesama i otvori dobro poznatu stranicu 136 koja je bila već pomalo žuta i izlizanija od ostalih jer ju je otac svaku večer listao. Nakašlje se, uspravi se i počne čitati pjesmu.

Još pamtim svaki stih i kao da i sada čujem njegov duboki, muževni, a opet toliko nježni glas. Zavoljela sam tu pjesmu iako nisam ni znala o čemu govori.

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

(Tin Ujević)

Zatreperim kao i svaki put i nekako se suzdržim da ne zaplačem. Pogled mi opet odleti na papir koji označava moju budućnost. Nasmješim se i krenem vani gdje me dočeka još jedno neugodno iznenađenje koje mi ukloni osmijeh s lica.
Pored jednog zidića su stajali Ellie i Niall što i ne bi bio šok da ih nisam vidjela kako se ljube. Stajala sam par trenutaka i iz sekunde u sekundu mi je postajalo jasno da to nije slučajni poljubac zbog kojeg bi se kasnije kajali. Kada sam pomislila da me ne može povrijediti više no je s ovim mi dokaže suprotno.

Otrčim iz dvorišta da me ne vide. Ne želim da vide da su me ubili i slomili do kraja. Sad mi je jasno da ga moram zaboraviti. Ovaj put zauvijek.
________________

Kao prvo ja se vama moram ispričati jer ste me ovoliko čekali. Mobitel mi se razbio i nisam mogla pisati, a i nisam imala inspiracije. Upala sam u neku krizu jer imam par solucija i ne mogu se odlučiti koju da odaberem tako da ne mogu garantirati kada će novi nastavak -.-"

Znam da me hejtate jer je nastavak opet tužan, ali ja ovu ideju imam od početka u glavi i ne mogu je i ne želim mjenjati. Nadam se da ćete usprkos svemu i dalje biti uz ovu priču i mene ;)

Hvala vam svima od srca na podršci, lijepim riječima, ali i kritikama koje mi pomažu da budem bolja. Pisanje me opušta, uvodi me u potpuno novi i ljepši svijet i drago mi je kad vidim da se vama ovo sviđa :)

Voli vas sve vaša Ivana ;) hehe