Anđeo moga pakla (Niall Horan)

Nisi sama,imaš mene

"Rosie,mila.Mogu ući?"
"Uđi."-odgovorila sam i onda kada su se vrata otvorila ugledala sam dobro poznato lice,ali ovaj put nenasmijano.-"Jesi spremna?Vrijeme je."

Nisam odgovorila ništa samo sam kimnula glavom.Fizički sam možda spremna,ali psihički ne.Izgubila sam osobu koja je jedina bila uz mene.U dobru i zlu.

"Žao mi je mila.Znam koliko ti je teško,ali želim da znaš da sam tu za tebe što god da treba."-prišla je bliže i zagrlila me.
"Hvala ti,Sarah."-još snažnije sam je zagrlila i nova tura suza je krenula.Nikako nisam mogla izbaciti iz glave onu scenu.

"Mila,nemoj nikada zaboraviti koliko te volim."-tiho je izgovorila i ispustila dah.
"Bako,Bako."-počela sam ju gurati i tresti,ali bilo je uzalud.-"Bako ne ostavljaj me.Probudi se,molim te."-vrištala sam gušeći se u suzama.Naslonila sam glavu na njeno mrtvo tijelo.-"Volim i ja tebe.Hvala ti za sve divne trenutke."

"Čekam te dolje."
Kimnula sam glavom i ona je izišla iz sobe,a ja sam uzela crni kaput iz ormara.Pobrisala sam suze s lica i krenula sam k njoj.Njen sin nas je odveo do crkve.Nije bilo puno ljudi na pogrebu,većinom bakini prijatelji iz doma.

"Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!"-svećenik je čitao dobro poznato čitanje,a ja sam samo promatrala smeđi lijes i tiho sam plakala.Osoba koja mi je pružila sve.Dom,mir,ali i ono najbitnije obitelj i ljubav sada nepomično leži u tom lijesu.Zašto je život tako okrutan?Zašto od svih ljudi baš ona?Tisuću pitanja mi se moralo po glavi,a na nijedno nisam imala odgovor i to me još više ubijalo.

Jedna djevojčica je pjevala psalam Gospodine ti si pastir moj i zvučala je divno.Njen glas me trgnuo iz misli i pogled sam usmjerila na nju.Djevojčica plave duge kose i prekrasnih zelenih očiju.Bila je lijepa poput anđela.

Svećenik koji je dobro poznavao moju baku održao je divan govor o njoj,a onda dođe onaj najgori trenutak,pokapanje.Četiri čovjeka iz pogrebnog poduzeća su odnijeli lijes do njenog groba,a onda je zbor otpjevao bakinu najdražu duhovnu pjesmu,Milost.

Suze mi nisu mogle prestati reći niz lice.Toliko mi fali iako još nisam ni svjesna da je zaista više nema.Kada je završila pjesma počeli su je pokapati.

"Stanite molim vas."-rekla sam kroz jecaje i prišla sam lijesu.Naslonila sam glavu na njega.-"Bako,volim te.Hvala ti za svu ljubav i brigu.Počivaj u miru."-tiho sam izgovorila,a onda sam se ustala i Sarah me snažno zagrlila dok su pogrebnici nastavili s poslom.

Položili su lijes u zemlju,a onda sam ja morala uzeti zemlje u ruku i baciti je po lijesu.To su učinili još neki,a onda su pogrebnici lopatama bacili ostatak zemlje i zatrpali su lijes.Djevojke i momci iz zbora su donijeli bukete cvijeća i složili su ga na grob.Ljudi su se ubrzo pokupili i otišli i ostale smo samo Sarah i ja.

"Mila,vrijeme je da krenemo."-tiho je izgovorila držeći me za ruku.
"Daj mi još samo 5 minuta da se oprosti s njom.Nasamo."
"Dobro."-kratko je odgovorila puštajući moju ruku.-"Čekamo te u automobilu."

Kimnula sam glavom i ona je otišla,a ja sam ostala sama.Toliko toga sam htjela reći, ali riječi nisu izlazile iz mojih usta.Samo sam zbunjeno gledala u križ s njenim imenom.

Stajala sam tako nekoliko trenutaka osluškujući potpunu tišinu koju je remetio samo pokoji šum vjetra,a onda sam osjetila nečiju ruku na svom ramenu.Pomislila sam da je Sarah,ali pogledavši ruku shvatila sam da se radi o mladoj osobi.Okrenula sam se i ugledala Nialla.

"Hej."-tiho je izgovorio gledajući me s puno sažaljenja i tuge.-"Žao mi je.Znam koliko ti je teško."
"Otišla je Niall.Ona je bila moja jedina obitelj i izgubila sam je.Sada sam potpuno sama."-kratko sam pogledala u njega,a onda opet u križ i grob.Bol je probadala moje tijelo.Kao da mi netko bode tisuće noževa u srce.
"Hej,nisi sama."-opet je položio ruku na moje rame na što sam se okrenula prema njemu.-"Imaš mene.Ja sam tu."