The Mafia Boss

Chapter 15.

Od kada sam došla doma još uvijek sam u istoj poziciji; skupljena na kauču sa suzama u očima. Znala sam da je Lucas drugačiji od ostalih, nema srca niti ga je briga za druge oko sebe, ali iskreno, nisam željela vjerovati tome. Ne bi me iznenadilo da je sada negdje sa svojim ljudima i smišlja plan kako da me se riješi. Zbog toliko loših stvari koje su se desile u mome sjebanom životu, više me nije ni briga hoću li biti mrtva ili živa. On je takav monstrum, trljati nečiju smrt ravno nekoj osobi u lice je nešto što može napraviti samo osoba bez srca. A Lucas je time dokazao da je upravo takav. Namjeravala sam nazvati Ashley i jednostavno joj se izjadati, ali onda sam se sjetila da ona nema pojma što se uistinu dešava. Uhvati me neki užasan osjećaj kada je ugledam i jednostavno se sjetim da sve što joj govorim je jedna velika laž.

Ustanem se sa kauča, lijeno prilazeći svojoj kupaonici. Umijem se u pokušaju da maknem svu patnju sa svoga lica, ali nisam uspijela. Umjesto toga, još sam i razmala maskaru zbog čega izgledam poput klauna. Dohvatim vlažne maramice i laganim potezima uklonim razmazanu šminku. Ovako je već bolje, lakše se diše kada nemaš cement na licu.
Promatram svoj prazni odraz u ogledalu, poput neke mrtve osobe. Postoji mogućnost da se i to ubrzo ostvari. Lucas već sada može biti na putu do moga stana sa pištoljem u ruci, ili je jednostavno mogao poslati nekoga drugoga da napravi prljavi posao umjesto njega.

(***)

"Ne, Ashley, bolesna sam." Lažno zakašljem, namršteći se sama sebi kada shvatim da je ono ličilo na sve samo ne na kašljanje.

"Još uvijek?" Sumnjičavo upita, a ja počnem klimati glavom.

"Da, još uvijek."

Prošlo je tri dana od onog incidenta s Lucasom. Od tad nisam dobila niti jedan poziv od njega, a ni poruku. Možda me je napokon odlučio ostaviti na miru ili jednostavno čeka pravi trenutak kako bi me mogao ubiti. Bilo kako bilo, samo želim nastaviti sa životom bez straha da se neću vratiti živa u stan ako izađem iz njega. Nisam napuštala stan, cijelo sam vrijeme provela u dnevnom zamotana u dekicu. Čak sam i prvi put u životu imala donekle normalni razgovor sa Victoriom. Oke, možda je bio o kremama za lice, ali svejedno...

"Steph, prestani raditi budalu od mene!" Povisi ton i već mogu za misliti njezin ozbiljan izraz lica sa usnicama skupljenim u ravni liniju.

"Ne radim nikakvu budalu od tebe! Bolesna sam i jedva gledam na oči, tako da doviđenja." Prekinem poziv, stavim mobitel na šank malo jače zbog čega se čuo udarac. Zanemarim mogućnost da se razbio ekran i uzmem šalicu te si natočim čaja.

U ova tri dana neprestano sam se pitala sa li bi trebala dati otkaz ili sam ga već dana kada sam rekla da me slobodno ubije. Definitivno ne planiram ići blizu Lucasa, tada bi izgubila strpljenje i pukla bih. Također sam i razmišljala o tome da se vratim u R&A to možda i nije tako loša ideja, ali onda ponovno postoji mogućnost da Lucas tamo dođe. Ispijem gutalj čaja taman na vrijeme kada začujem kucanje na vratima. Zaustavim sve svoje radnje u što je uključeno i disanje, šalica čaja prislonjena mi je uz usne dok prestravljeno slušam ne bi li čula nešto što bi mi odalo da je na vratima Lucas. Oh Bože, što ako je došao da me ubije?

Kucanje se ponovno oglasi i to je dovoljno da skočim sa kauča i brzo uzmem mobitel kako bi mogla nazvati policiju. Progutam lampu te sa stisnutim mobitelom uz prsa počnem hodati prema vratima.

"Stephanice, otvori vrata! Znam da si unutra!" Oglasi se vrlo poznat glas zbog čega se namrštim i brzo spustim mobitel, pomalo nabrijano koračam prema vratima koja brzo otvorim i odmjerim osobu ispred sebe.