The Mafia Boss

Chapter 16.

Promatram svoj odraz u ogledalu i pitam samu sebe koja je ovo žena u koju gledam. Ashley mi je napravila šminku i sada izgledam pomalo drugačije. Iznenađujuće na bolji način. Kosa mi je blago nakovrčana pri vrhovima u mekane valove i pada niz moja ramena. Haljena mi stoji kao sašijena i koliko god htjela da mu je vratim, nema šanse. Ashley je zahtijevala da stavim žarko crveni ruž, ali ja sam odbila i umjesto toga našminkala usne sa ružom lagano roze boje. Na očima nisam htjela da mi bude ništa pretjerano, a poznavajući Ashley ona je spremna da mi na njih stavi pola kile šimnke. Stoga sam joj rekla da mi stavi samo malo maskare. Ništa pretjerano. Iako imam malo šminke osjećam se kao potpuno druga osoba.

"Izgledas kao bomba!" Ashleyn uzvik trgnuo me je iz divljenja ovoj predivnoj haljeni. Stoji naslonjena na dovratnik sa ogromnim osmijehom na licu. "Haljena je predivna, a tebi stoji nevjerovatno."

"Hvala ti." Zacrvenim se na njezin kompliment i još jednom rukama prođem po haljeni. Samo se nadam da neću privlačiti previše pažnje, jer bi se u suprotnom mogla onesvjestiti od nervoze. "Koliko je sati?"

Pogleda na svoj ručni sat. "Deset do osam. Vrijeme ti je da kreneš i želim detalje večeri." Rekla je poput neke uzbuđene školarke koja je željna dobrog trača. Samo sam klimla nasmiješeno glavom i uzela duboki udah.

"Nervozna sam."

"Ne moraš biti. Biti ćeš glavna zvjezda večeri, svi će željeti tvoj broj. Vjeruj mi, da sam gay odmah bi te tresla."

"Ashley!" Povisim ton, ali nisam mogla pomoći osmjehu koji je pobjegao s mojih usta. Slegne ramenima i povuče me u zagrljaj. "Nemoj biti nervozna, sve će biti kako treba."

Izađem van iz zgrade samo u haljeni. Zahtijevala sam od Ashley kaput, ali je rekla da je šteta da se ne vidi haljena tako da sam na kraju otišla bez njega. Crni auto nalazi se ispred zgrade a odmah do njega i poznata osoba - Chris. Za razliku od Lucasa njega mogu podnesti. Mogu mu postavljati toliko pitanja u vezi Lucasa, ali ne želim da nadrljam zbog toga. Kada me je ugledao toplo se osmijehnuo i otvorio vrata stražnjeg sjedišta.

"Večer." Pozdravim ljubazno uputivši mu kratki osmijeh. Znam da nema nikakvog razloga, ali zar ne bi bilo normalnije da je Lucas sam došao po mene umjesto da šalje svog vozača po mene? Dođe u moj stan, pola toga razbije i prijeti, te onda uza sve to još mi naredi da s njime moram na prokleto okupljanje. Iskorištava me poput nekoga tko uopće nema osjećaje. Razmišlja li on uopće o tome kako se ja osjećam zbog svega ovoga? Od kad sam ga upoznala samo plačem.

Oprezno sam sjela kako ne bi kojim slučajem uništila haljenu. Čuvam je kao oko u glavi, a zapravo bi ispravna stvar bila da je poderam i napalim. Nemam pojma gdje se okupljanje nalazi, a nisam baš ni imala prilike da nekoga normalnog pitam. Osim Chrisa naravno, ali imam neki osjećaj da ako ga pitam neću dobiti odgovor. Izgubila sam pojam o vremenu. Nisam sigurna da li se vozim u autu deset minuta ili pola sata. Misli su mi non stop lutale k Lucasu. Ne znam zašto mi se neprestano mota po glavi i koliko god htjela prestati misliti na njega jednostavno nešto u meni to ne dopušta.

Mrzim što se ovako osjećam.. zbunjeno i nesigurno oko cijele ove situacije. Nakon svega što mi je Lucas napravio još uvijek neki dio mene ima nade da se može popraviti. Kada razmišljam o tome to mi se čini sludo i kao da je to nemoguća misija. Mama me je uvijek učila da pomažem drugima, da im u bilo kakvoj situaciji priskočim u pomoć ako je to potrebno. To je kakva sam, i da mogu nekako pomoći Lucasu da prestane biti tako hladan, okrutan i grub pomogla bi mu bez nekog teškog predomišljanja. Bože što se događa sa mnom? Sažaljevam osobu koja mi je od kad sam je upoznala samo nanjela bol i to je sve što radi.

Nisam ni shvatila da sam se zamislila sve dok Chris nije rekao da smo stigli. Nisam mu stigla ni zahvaliti jer je već bio vani. Otvori stražnja vrata dajući mi mi puni pogled na novinare koji su nasrnuli na poznate biznismene. Hvala Bogu što nisam poznata, mogu samo zamisliti kroz koji pakao trenutačno prolaze.