The Mafia Boss

Chapter 30.

Radim li ispravnu stvar? Znam da nemam baš nekog izbora jer je Lucasova naredba bila kristalno jasna, ali ne mogu ga samo tako ostaviti iza sebe sa onim bolesnikom od čovjeka.

"Stephanie!" Osvrnem se oko sebe, tražeći izvor iz kojega dolazi prigušeni glas. I ugledam je. Ide prema meni u crnim lakiranim štiklama koje otkucavaju svakim njezinim korakom.

"Molim te nemoj mi reći da si i ti u ovom sranju od mafije." Lucas je rekao da će me dočekati Bella, ali tada nisam razmišljala o tome, a sada kada je Bella ispred mene imam dosta toga za razmišljati. Smije se glasno kao da na drugoj strani vrata uopće ne stoje ljudi koji su spremni ubiti svakog trena.

"Iznenadila bi se kako svijet funkcionira ovih dana, draga." Mahne rukom smiješeći se sa svojim blistavo bijelim zubima.

"Znam kako svijet funkcionira ovih dana. Imam dvadeset i jednu godinu." Procijedim pomalo bijesno kroz zube, držajući se za rebra.

Kako mi se može tako obraćati? Ispada kao da je rekla kako nemam pojma o svijetu. Proživjela sam sve i svašta od kad sam došla u New York i mislim kako je pakao bolje mjesto od ovoga.

"No, no, dosta naprezanja. Na licu ti vidim da si u boli. Dođi." Potpuno je drugačija sada nego kad sam je susrela za pultom. Ondje je bila tiha i samo se smijala, a sada u glasu ima sarkazam. Poželim ubaciti sapun u njezina usta i isprati ih.

Koji mi je vrag?

Od kad sam izašla iz kluba sva sam... nasilna. Ok, nije mjesto ni vrijeme za to. Diši Stephanie, opusti se.

"Dragi Bože, ovo izgleda užasno." Nisam ni primjetila Bellu ispred sebe kako mi podiže crvenu majicu i namršteno gleda u masnicu koja je poprimila dobru plavu boju.

"Hvala na podsjetniku." Gunđam ispod daha, micajući njezine ruke sa sebe i spuštajući majicu.

Ne mogu sada razmišljati o svojoj masnici. Lucas je u klubu prepunom bolesnicima. Anthonyeve prijetnje bile su užasne, a Lucas je sam u unutra. I ne mogu ne misliti na ono najgore. Ako se vratilo svjetlo i Anthony je vidio da me nema, sigurna sam da ludi od bijesa. Nije uspio dovršiti što je želio i zahvaljujem se svim svecima što nije. Imati ću traume od njegovog dodira do kraja svoga života i ništa, ama baš ništa, neće isprati njegov dodir.

"Hajde, idemo." Posegne za mojom rukom, ali sam već odavno naprijed. Nisam od volje da netko osjeća žalost nad mnom. Čekaj, osjećaju li ovi ljudi uopće žalost?

"Znaš stvarno nije vrijeme da budeš bezobrazna." Uhvati korak za mnom, a otkucaji njezinih potpetica su sve glasniji i sve više me iritiraju. Ugledam crni auto Range Rover i odmah se zaledim na mjestu.

Auto okružuju dvoje muškaraca koji izgledaju, pa... bilo bi malo reći savršeno. Ali još uvijek nisu Lucas. Za nekoga iz mafije izgledaju vrlo profesionalno - zahvaljujući crnim odijelima. Čovjek ne bi ni naslutio da su iz mafije, pomislili bi da su tamo neki biznismeni. Plavokosi muškarac kimne prema Belli i ona se samo poput tinejdžerke počne smijuljiti.

Lucas je u klubu punom bolesnih ubojica. Ljudi, obratite malo pažnju na vaše okruženje! Mentalno vičem na njih dok gledam u njihovo koketiranje.

Ovo je definitivno bila loša ideja! Ako ja ne otiđem unutra i - Bog zna kako - spasim Lucasa, nitko neće. Okrenem se na peti i krenem putom odakle sam došla.

"Hej! Gdje ti misliš da ideš?" U boli stisnem vilicu kako bi spriječila bilo kakvo jaukanje. Oštro se okrenem prema Belli i pogledam je još oštrije.

"Idem unutra kako bi izbavila Lucasa van, jer po vama sigurno neće izvući živu glavu." Poklonim im jedan od svojih 'jebi se' pogleda i nastavim hodati. Ali ne dođem daleko.