The Mafia Boss

Chapter 8.

Gledala sam u Ashleyn auto sve dok mi nije nestao iz vidika. Tada sam imala neki osjećaj da nisam sama, kao da je ona sa mnom u ovome, a u realnosti sam sama samcata. Stojim ispred zgrade, pokušavajući skupiti barem malo hrabrosti da uđem unutra i da se suočim s onime što me čeka. Da mi nisu onako prijetili i da imam barem mali dokaz da nisu bili ozbiljni, već bi bila na policiji.

Iz misli me trgne vikanje koje dolazi iza mene. Znatiželjno se okrenem i u oko mi upadne stariji čovjek kako se svađa sa policajcem. Sigurno mu daje kaznu za parkiranje, ovo možda može biti moja zlatna prilika. Samo nas cesta dijeli od slobode... i moje smrti. Mogu bez problema pretrčati cestu i ispričati mu sve, ali u tom slučaju će me to stajati glave. Nisam ni skužila da buljim u njih sve dok me poznati hrapavi glas nije vratio u realnost.

"Dobro jutro gospođice Johnson." Okrenem se prema prokletom grčkom bogu koji je obučen u jebeno sivo odijelo koje mu stoji kao saliveno. Za nekog psihopata previše je zgodan. Progutam lampu u grlu i podignem pogled da se susretnem sa njegovim sivim očima. Ima neki jebeni osmijeh na kutu usana koji bi rado makla... možda sa nekim šamarom. Ne mogu naći riječi stoga samo klimnem.

"Moramo razgovarati stoga idete sa mnom u moj ured, a kasnije ću vam pokazati vaš. Da vas unaprijed upozorim, pazite što govorite da nešto ne bi slučajno izletjelo. Kao što sam i rekao, ne bi vam se svidjele posljedice." Kaže za oktavu niže i ja ponovno progutam knedlu u mome grlu. Zaobiđe me i ja odmah krenem za njime, rekao mi je da ga pratim.

Uđemo u njegovu zgradu, te svi odmah počnu nabacivati 'dobro jutro' i 'kako ste?' Nemoguće je ignorirati žene koje su na lice nabacile neki osmijeh koji bi ga trebao oboriti s nogu. Ja ga cijelo ovo vrijeme pratim poput nekog izgubljenog psića i počinjem se osjećati neugodno. Ne znam da li je razlog tome pogledi koji dobivam od svih... ali i to je moguće. Uđemo u lift iz kojega izađe grupa ljudi koja ga je, naravno, pozdravila.

Ne daj Bože da netko ne pozdravi velikog gospodina Kingstona, odmah bi došao smak svijeta.

Sa laganim koracima nesigurno uđem u lift i doslovno mogu čuti nestrpljivost muškarca do mene. Tišina među nama je čudna i neugodna, barem meni. Njemu ovo sigurno nije prvi put da do njega stoji osoba kojoj je prije par sati prijetio da će je ubiti, ali je zato ovo meni prvi put u liftu sa psihopatom.

"Ako me planirate ubiti napravite to u liftu, a ne u nekom uredu od milion dolara." Progovorim prije nego što uspijem prekriti usta rukom.

To je to Steph, ne možeš sada nazad.

Kvragu ja i moja brza usta.

Šokirano gledam ispred sebe, kutom oka mogu primjetiti kako je stavio ruke u džepove od svojih skupocijenih hlača.

Baš kao i sinoć...

"Začepi!" Proderem se tiho. Kada shvatim koliko zapravo bolesno zvuči to što vičem na svoj unutarnji glas, pročistim grlo. Mogu osjetiti sive oči na sebi i sigurna sam da misli kako sam luda, ali zapravo je on taj kojemu je potrebna pomoć.

Ajme meni još mi nije dao odgovor! Sigurno će me ubiti u uredu i baciti negdje u ormar gdje ću trunuti dok ga policija ne otkrije.

A to je nikada!

Na moju sreću i nesreću, vrata lifta se otvore i oboje izađemo van, gospodin Kingston prije mene. Ovako sam se osjećala samo dva puta u životu. Prvi put, kada sam došla ovdje na jebeni razgovor i drugi put, sinoć kada je ovaj čovjek ispred mene imao uperen pištolj u mene, a sada ga pratim poput psića. Da nismo na dvadesetom katu bacila bi se kroz prozor.

"Lucase, dušo!" Oglasi se piskutavi glas, namršteno se okrenem ugledavši ženu koja bi trebala biti njegova asistentica.

Čekaj.... dušo?

Pogledam u Lucasa koji preokrene očima u frustraciji. Poželim se nasmijati, ali se suzdržim jer znam da to ne bi pomoglo situaciji u kojoj se nalazim.

"Raščistila sam ti cijeli raspored za danas tako da možemo provesti cijeli dan zajedno." Kaže jednom kada dođe do nas. Zagrize usnicu i počne mu zavodljivo prilaziti sve dok nisu prsa uz prsa. Neugodno pročistim grlo micajući pogled s njih. Osjećam se kao treći kotač.

"Ugh, što će ona ovdje?" Gadljivo me odmjeri odmicajući se od njega.

"Radi." Lucas odgovori umjesto mene dok popravlja svoju kravatu.

"Oh, stvarno? To je odlično, što si čistačica?" Lažno se osmijehne gledajući me sada potpuno u oči.
Prije nego što uspijem išta reći, Lucas me prestigne.

"Ne, ona je moja asistentica. Bethany otpuštena si." Sa tim riječima se okrene, ostavljajući šokiranu i bijesnu Bethany nasred hodnika. Primjetim kako je Lucas otišao stoga progovorim jedno 'oprosti' i krenem za njim.

Stanem iza Lucasa koji otvara ogromna crna, dvodijelna vrata. U oko mi upadne veličanstveni ured koji je više i od savršenstva. Zidovi su od stakla tako da ima fantastičan pogled na New York. Sa moje lijeve strane se nalazi crni kožni kauč ispred kojega je mali stakleni stolić. Nasuprot mene se nalazi tamno smeđi radni stol za kojim slobodno mogu sjesti šest osoba. Pobogu, ovo je veće od moga stana. Shvatim da stojim na ulazu poput tuke stoga brzo potresem glavom i zatvorim vrata za sobom.

"Moramo razjasniti par stvari, Stephanie." Nasloni se na stol sa prekriženim rukama. Njegove oči gledaju bezdušno u mene dok se ja udaljavam par koraka od vrata, ne pomišljajući da odem sjesti na jednu od kožnih stolica koje stoje ispred stola. "Sjedni." Pogledom pokaže na udobnu stolicu do njega, ali ja samo odmahnem glavom.

"Dobro mi je ovako, hvala." Tiho kažem gutajući lampu.

"Ne ponavljam dva puta. Sjedni ili ću te sam staviti na stolicu." Reče grublje, a ja sa obrgljenim rukama oko sebe krenem prema njemu. Imam osjećaj kao da svaki njegov pogled gleda ravno u moju dušu i to mi se nimalo ne sviđa. Polako sjednem i spustim pogled na svoje isprepletane prste. Užasno mi malo fali da ne puknem u plač i to ispred njega. Mogla bi ga dan i noć moliti da me ostavi na miru, ali znam da o tome mogu samo sanjati.

"Skratiti ću priču, napravi jednu pogrešku i mrtva si." Progovori mrtvo ozbiljno, udaljivši se od stola sjedne nasuprot mene dok se sa stolicom lagano okreće lijevo-desno.

I to je to?

Imam najmanje sto pitanja u vezi ovoga posla, a on šuti kao riba. Samo me promatra kao da može nanjušiti moj strah. Ako mi ništa ne kaže postoji vjerovatnost od sto posto da ću odmah nešto sjebati i završiti mrtva. Znam kako raditi svoj posao, ali mi barem treba reći gdje mi je ured i što bi trebala prvo napraviti. Ne mogu početi organizirati njegove sastanke i početi odgovarati na e-mailove bez njegove dozvole.

"Imate li pitanja gospođice Johnson?" Oh, sada smo opet na vi.

"Što želite da prvo napravim?" Iznenadim samu sebe što sam uspijela pronaći glas.

"Prvo, drži jezik za zubima. Drugo, želim pisanu kopiju ovih papira." Pruži mi hrpu papira koje s kratkim oklijevanjem uzmem.

"Na laptopu?" Upitam tiho, a on se ironično nasmije.

"Ručno napisani, gospođice Johnson." Otvorim usta kako bi protestirala, ali onda se sjetim njegovih riječi pa ih zatvorim. Duboko izdahnem i klimnem glavom.