The Mafia Boss

Chapter 26.

Zbunjeno se ustanem i progutam knedlu. Sve više i više počinjem žaliti odluku što sam došla ovdje. Možda sam ipak trebala držati usta zatvorena i patiti u stanu. Koliko god to željela, sada je kasno - Lucas se nalazi ispred mene i nema natrag. Počnem pratiti ono što radi. Još sam više ostala zbunjena kada sam ugledala da uzima ključeve od auta i oblači gornji dio odijela. Namršteno skrenem pogled sa njegovog tijela i ugledam njegove sive oči kako gledaju ravno u mene očigledno svjesne zbunjenog nabora na mome čelu.

"Gdje idemo?" Glas mi je hrapar poput brusnog papira, odmah pročistim grlo. Gledam ga dok zaobilazi stol i kreće prema crnim vratima. U pogledu mu mogu vidjeti kako mi govori da mu se približim, stoga to i napravim, ali ostanem par koraka udaljena od njega - čisto iz sigurnosti, ne vjerujem mu.

Ne vjeruješ njemu ili sebi? Moj unutarnji glas se javi i odmah odmahnem glavom kako bi ga se riješila.

"U restoran, rekla si da želiš razgovarati." Nisam ni primjetila da je otvorio vrata ureda sve dok nisam osjetila znatiželjne poglede na sebi. Pogledam u stranu i ugledam oči skoro svake osobe na sebi i Lucasu. Njemu vjerovatno ovo nije ništa novo, ljudi ga gledaju svako malo sa divljenjem - ali ja nikako nisam naviknuta na ovo.

"Rekla sam da želim razgovarati, ali nisam rekla da želim usput ići u restoran!" Procijedim iznervirano kroz zube kako bi me samo on čuo. Duboki izdahne trljajući oči prstima. Njegov dlan se nađe na donjem dijelu mojih leđa te se momentarno, preko moje volje, odmaknem od njega. Ne mogu biti tako blizu njemu, ne mogu razmišljati čisto pored njega. Začujem kako zapsuje tiho ispod daha i na trenutak se zapitam da li je to bilo jer sam se odmakla ili jer je požalio što je pristao razgovarati sa mnom.

"Ok." Kratko i jasno odgovori, a meni odmah padne kamen sa srca.

Čekaj... Što?

"Ok?" Kimne glavom, pa se njegova ruka ponovno nađe na mjestu gdje je prije bila. Sasvim lagano me
gurne prema naprijed i skoro se spotaknem na svoje noge, ali uspijem zadržati ravnotežu.

"Da, ako ne želiš ići u restoran onda dobro." Kaže mi dok glavom klima u zraku pozdrava ljudima oko sebe. Njegova... ljubaznost me je totalno iznenadila i ne mogu si pomoći a ne misliti da smišlja nešto. Njegova ruke je još uvijek na donjem dijelu mojih leđa i ovoga puta ne poduzmem ništa kako bi je makla.

"Jesi bolestan?" Iznenada upitam polažeći ruku na njegovo čelo. Osjetim kako se mršti ispod mogla dala i ubrzo se njegova ruka nađe na mojoj i pažljivo je makne. Tek tada shvatim da nas žene oko nas gledaju sa velikom znatiželjom dok mene par njih me ubijaju pogledom.

"Hodaj Stephanie." Preokrene očima i lagano stisne moj struk zbog čega poskočim ma mjestu. Iako ne vidim, mogu zamisliti osmijeh u kutu njegovih usana. Njegova ljubaznost mi je još uvijek tako čudna da mogu misliti kako je ljubazan samo zato jer mu treba nešto - ali ja mu apsolutno ništa ne mogu dati tako da se moram priviknuti na ovakvog Lucasa. Iskreno, sviđa mi se ovakav. Zasigurno je bolji od onog Lucasa koji psuje i razbija stvari uokolo.

Stanemo ispred lifta oboje šutjevši. Želim ga pogledati, ali se uspijem maknuti od toga plana i samo se prepustim toplini koju mi pruža njegov dodir. Interesantno je da iako nosim kaput još uvijek mogu osjetiti njegov dodir kao da smo koža uz kožu. "Još uvijek ti je ruka na mojim leđima." Promrmljam tiho, skoro pa razumljivo dok ga gledam kutom oka. U znaku odgovora još jednom stisne moj struk ali malo jače.

"Znam." Kaže kroz izdah gledajući pravo ispred njega u vrata lifta. Osjetim dozu nečega... ponosa možda, kada ne odmakne svoj dlan. Osmijeh se nađe na mome licu i odmah se potrudim da ga maknem - ne treba da misli kako sam neka ludača. Pobogu, ponašam se poput tamo neke tinejdžerke!