The Mafia Boss

EPILOG

Razmišljala sam o budućnosti svaku minutu svoga života. Osjećaj straha i nesigurnosti već su postali dio mene i nije mi bilo druge nego da se naučim živiti s tim. Kako su godine, mjeseci i dani prolazili, kako sam postajala sve starija i starija, shvatila sam da strah i nesigurnost nemaju mjesta u mome životu. Sve se dešava s razlogom. Ako
jedna stvar propadne to ne znači da će i druga. Bog nekada ne dopusti da se dogode neke stvari kako bi se mogle dogoditi neke još bolje. To sam iskusila sama na svojoj koži.

Punih pet godina ja sam sada Stephanie Kingston - supruga Lucasa Kingstona i majka dvoje prekrasne djece.

Svakakvih događaja bilo je u mome životu koji su me formirali u osobu koja sam danas. Povratak u New York spremio je za mene nešto što nisam ni sanjala - nisam ni na kraju pameti pomislila da ću ovdje upoznati moju bolju polovicu, a kamoli da ću je upoznati na način na koji sam ju upoznala.

Svaki par ima svoju ljubavnu priču i svaka priča između zaljubljenih parova je posebna na svoj način, ali ja ipak smatram da je naša, mrvicu, posebnija.

U proteklih pet godina mnogo toga se dogodilo. Osim što smo Lucas i ja postali roditelji prekrasne Amilije i Jacksona, Lucas je napustio tamnu stranu svoga posla. Anthony je preuzeo njegov posao uz ogromno veselje - činjenica da će biti bogatiji i moćniji bila je dovoljna da se onesvjesti od količine alkohola koju je konzumirao tu noć kad mu je Lucas rekao da preuzme posao.

Meni nije ni bio potreban alkohol da se onesvjestim od činjenice da su on i Lucas postali vrlo dobri prijatelji. Vjerovala sam da će sva mržnja koju su gajili jedan prema drugome biti prepreka u sklapanju prijateljstva, ali sam se dobro prevarila. Njihovo prijateljstvo je postalo nešto vrlo posebno što ni ja ne mogu točno definirati. Priznajem da sam na početku bila vrlo skeptična oko toga da Anthony dolazi u našu kuću i bude u prisutnosti naše djecom, ali se na kraju ispostavilo da je zapravo vrlo dobar djecom - čak bolji od Viktorije.

Htjela sam si otkinuti glavu što sam ju pozvala na vjenčanje, ali opet ne bi bilo u redu da je tata došao a ona ne pa sam si rekla "ajde". Nije čak ni bilo toliko strašno koliko je kvocala okolo.

"Tu imas nabor."

"Ovaj cvijet ne paše uz ostatak buketa."

"Svjetlost je užasna za slikanje, sunce ne bi trebalo biti na ovoj strani."

I tako dalje...

Na dan vjenčanja bila sam posebno živčana i mogu to dokazati jednom rečenicom koju je Lucas rekao tik prije nego što smo trebali razmijeniti zavjete. Rečenica je glasila: "Vidim da si živčana. Ako želiš, možemo premjestiti vjenčanje." Riječi su nervozno izlazile iz njegovih usana obavijene strahom da ću prasnuti na njega.

Taj dan sam stvarno vikala na svih, ali u svoju obranu mogu reći da sam bila trudna. Nisam bila iznenađena... Danima sam povraćala i osjećala mučninu koju do sad nikad nisam. Par sata kasnije, nakon što smo Lucas i ja razmjenili zavjete. Ashley je došla s testom za trudnoću jer sam to jutro ispovraćala dušu. Test se, naravno, pokazao pozitivnim. Kad sam napokon postala svjesna činjenice da ću postati majka nisam znala hoću li se smijati ili plakati. Bila sam ushićena! Presretna! Ali je opet postojao strah od toga kakva će biti Lucasova rekacija.

Ispostavilo se da sam se bezveze brinula. Kad sam izašla iz wc-a odlučila sam jednostavno skinuti flaster i reći mu. Došetala sam do njega toliko povučeno sa mnogo straha i nervoze da se uopće ne bi reklo da sam cijeli dan vikala na ljude radi malih sitnica.

Kada me vidio, njegovo lice poprimilo je najljepši sjaj da sam skoro zaboravila što mu želim reći. Stala sam ispred njega i pročistila grlo.

"Trudnasam." Promrmljam igrajući se isprepletenim prstima.

"Molim?" Njegova ruka poleti prema zalutalom pramenu moje kose i zatakne mi ga iza uha.

"Trudnasam." Ponovno promrmljam gledajući ga ispod trepavica.

"Anđele, moraš biti malo razgovjetnija." Nasmije se i priljubi usne na moje čelo.

"Isuse, Lucase, trudna sam!" Prošaptam jače kako bi me čuo, a njegov izraz lica me navede da teško progutam i otrčim Bogu iza nogu.

Ubrzo me obasja još ljepšim osmjehom i u trenu se nađem u njegovom naručju.

"Postat ću tata." Šapće mi u uho. Sigurna sam da mu sad vidim lice da bi ugledala suze u njegovim očima.

"Postat ću tata!" Poviče na sav glas. "Jeste li čuli pizde? Postat ću tata!" Poviče još glasnije i ubrzo počnu stizati čestitke sa svih strana.

Dan kasnije saznali smo da čekamo blizance...

"Malena, što radiš?" Pogledam preko ramena i ugledam Lucasa kako dolazi na balkon k meni. Razbarušana kosa, crna majica i siva trenerka ( da siva!) tjeraju me da ga zaskočim i radim mu sve i svašta, ali se brzo ošamarim u glavi i podsjetim se na samokontrolu.

Stane iznad mene i spusti glavu te otisne nježan poljubac na moje usne.

"Ništa, samo razmišljam." Podarim mu osmjeh te se promeškoljim na stolici.

"O tome kako ću te baciti na krevet ili možda te natjerati da se nagneš preko-"

"Prestani!" Vragolasto se nasmiješti i sjedne pored mene. "Djeca su otišla s Ashley?"

"Da, došla je po njih pred koju minutu. Htjela te pozdraviti, ali sam ju natjerao da ode."

"Lucase!" Uzviknem i lagano ga udarim po ramenu. "Gdje su ti maniri?"

"Oh, malena, i sama znaš već odavno da ih nemam."

"I ja pitam gluposti." Promrmljam si u bradu."

"Nemoj misliti da te nisam čuo." Prođe rukom kroz svoju crnu kosu i strogo, ali zagirano me pogleda.

"Trebam ti nešto reći." Kažem te se uspravim kako bi izgledala ozbiljnije.

"Slušam." Posegne za mojom rukom i lagano mi prstima počne prelaziti preko vjenčanog prstena.

"Znaš da sam prošli tjedan bila na pregledu kod gin-"

"Opet si!" Uzvikne i njegovi prsti se umire.

"Što?" Teško progutam gledavši u njegove oči.

"Opet!" Opet uzvikne.

"L-"

"Imat ćemo bebu..." Kaže u nevjerici gledajući lijevo pa desno pa opet u mene. "Imat ćemo bebu!" Pogleda me i nasmije se od uha do uha. "Imat ćemo bebu!" Ponovno progovori dok me uzima u svoje naručje. "Anđele, imat ćemo bebu..." Po stoti put govori kao da ni sam ne vjeruje. Nasmijem se od srca.

"Imat ćemo bebu. Amalija i Jackson će imati braca ili seku." Potvrdim kroz osmijeh. "Lucase?" Progovorim dok još stojimo zagrljeni.

"Hm?"

"Zašto me nekad zoveš anđeo, a nekad malena?" Osjetim njegov osmijeh na mom vratu.

"Zato jer te malena zovem od početka, a tek kasnije sam shvatio da si zapravo moj anđeo." Još je jedan poljubac otisnut na moj vrat.

"Sjećaš li se što si mi jednom rekla?" Očari me svojim pogledom i mogu izgovoriti samo jedno tiho što.

"Svaki grešnik zaslužuje svog anđela."