The Mafia Boss

Chapter 47.

(Znači ne mogu vam opisati koliko mi je žao što prije nisam objavila nastavak, ali jednostavno nisam stigla (muka mi je što vam stalno dajem jedne te iste isprike, ali tako je kako je - ništa tu ne mogu). Počela sam raditi na nastavku odmah čim sam objavila prethodni nastavak, ali uza sve obaveze nikako ga nisam stigla dovršiti i nadam se da se ne ljutite baš toliko iako imate svako pravo.)

Počela sam se spremati već u podne. Nervoza me izjeda i ma što god da napravila nikako neće da prestane. Sama sebi govorim kako je to samo Lucas i da se ne trebam nervirati bez razloga, ali dovraga danas ću saznati odgovore na sva svoja pitanja!

Iskreno, i više me je nego strah. Što ako to ne budu odgovori kakve sam očekivala? Svaka pomisao na to da čujem nešto gore od onog što želim mi tjera strah u svaku kost u tijelu. Rekao je da još nije spreman pričati o Samanthi, ali kada je rekao da će mi dati odgovore na sva pitanja da li je mislio i na nju?

Imam osjećaj da ta žena ima posebno mjesto u Lucasovom životu i ne znam da li bi se trebala plašiti toga.

Samo pomišljam na one najgore stvari, a one lijepe uopće ne dopiru do mene. Možda mi napokon kaže da me voli? Srce mi poskače na svaku pomisao na to, ali kao da mi neki djelić govori kako o tome mogu samo sanjati.

U glavi mi je kaos, ne znam što da mislim. Uopće nema mjesta za pozitivu kada sve na što mogu misliti je ono negativno. Volim ga i ne želim ga izgubiti, ali ne mogu se upuštati u nešto što je bazirano na lažima i tajnama. To neće završiti na dobro ni za jednog od nas. Tajni ključ sretne veze je otvorenost i komunikacija, a to je nešto što ja i on nemamo.

Još nije ni podne a već su mi sve stvari u koferu. Sjedim i gledam u puni kofer razmišljajući ako sam sve spremila. Toliko sam nervozna da bi mogla eksplodirati bez problema. Hvatajući se rukama za glavu razmišljam o onome što bih mogla očekivati. Probudila sam se oko osam sati i to jedva. Mislila sam da ću spavati u komadu, ali zapravo sam se cijelu noć budila i razmišljala o njemu. Nije prošli ni dvije minute od kako sam se probudila a njegovo ime je već zasvijetlilo na mome ekranu.

Srce mi se u potpunosti rastopilo kada mi je rekao da mu nedostajem. Vrlo malo mi je falilo da ne izlanem one dvije riječi koje još nisam čula s njegovih usana. Možda danas... možda je danas dan kad će mi duša napokon biti na mjestu nakon svih odgovora koje moram izvući iz njega. Ako mi bude tajio stvari... onda je gotovo. Srce mi potopne svaki put kad spomenem tu riječ, ali negdje mora postojati granica koju sam odlučila povući točno tu. Želim znati sve, u potpunosti sve iako će istina biti prljava.

Znam da njegove riječi neće biti med i mlijeko stoga mi je bolje pomiriti se s istinom što prije.

Pošto sinoć nisam spavala kako bi trebala a ima još dovoljno sati do leta lagano se ušuškam u krevet i zaklopim oči pokušavajući utonuti u san.

Spavala sam točno do tri i pedeset pet. Nikada se u životu nisam ovako brzo spremala. To što sam spremila kofer već prije podne mi je uštedilo dosta vremena i sad se trudim srediti sebe. Stojim ispred ogledala s tušom u ruci dok kazaljke na satu pokazuju kako je već 16:13.

Ne znam odakle mi odjednom volja da stavljam jebenu tuš na oči, ali maleni glasić u meni mi govori kako bi se Lucasu mogao svidjeti. Nakon pet pokušaja stavljanja tuša napokon odustanem i sve pošaljem u onu stvar. Iznervirano uzmen vlažnu maramicu i maknem užas s očiju. Želim se srediti, ali nemam vremena a jebeni tuš nikako da ispane kako treba.

Škicnem na sat i vidim kako je već pola pet. Brzo pogledam kroz prozor i vidim taksi kako me čeka. Opsujem si u bradu jer izgledam kao strašilo i brzo navučem jaknu na sebe.

Ujutro nakon razgovora s Lucasom odmah sam nazvala Ashley i ispričala joj što je bilo. Nagovarala sam je i nagovarala da se vrati sa mnom u New York, ali uporno je odbijala govoreći kako je upoznala nekoga i kako će se lako vratiti u New York. Odustala sam od nagovaranja i samo rekla u redu. Nikada neću shvatiti Ashley i te njezine veze.