The Mafia Boss

Chapter 13.

"Kvragu!" Lucas glasno procijedi kroz zube. Brzo me uhvati za zapešće i povuče iza šanka gdje se oboje sakrijemo od pucnjave. Pred očima mi se počinju stvarati slike one noći kada se u klubu desio masakr. Sve se ponavlja, apsolutno sve! Skupim koljena uz prsa i glavu prislonim na njih dok rukama prekrivam uši kako bi stišala zvukove pucnjave. Lucas do mene mrmlja ispod daha, ali ga ništa ne razumijem. Umrijeti ću i to pred osobom koja mi je prijetila da će to napraviti, ali sada će barem biti pošteđen posla.

"Umrijeti ću, umrijeti ću, umrijeti ću." Mrmljam sama sebi dok se lagano ljuljam naprijed nazad. Suze prijetu mojim očima i uopće se ne trudim da ih suzdržim, pustim ih da padaju niz moje obraze koliko god ih je volja. Osjetim da me netko drži za ramena i grubo trese zbog čega moje suze prestanu teći.

"Slušaj me, nećeš umrijeti." Lucas kaže gledajući me ravno u oči, kunem se da sam u njegovom pogledu primjetila laganu paniku. "Ako ćeš umrijeti, umrijeti ćeš od moje ruke, a ne od strane nekih seronja." Ali ti si jedan...

Grubo odmaknem njegove ruke sa sebe iznenadivši i njega i sebe mojim radnjama. "Nemoj mi to govoriti kada oboje jako dobro znamo da to neće tako biti!" Istresem se na njega kroz vriskove koji dopiru iza nas. Kladim se da je ondje kaos. Pucnjava ne prestaje, a ljudi nenormalno vrištu.

"Da se ne nalazimo ured pucnjave opalio bi ti takav šamar da bi ti se vrtilo narednih dva tjedna, ali to ću ostaviti za poslije. Tvoje plakanje nikome ne pomaže zato začepi!" Kaže bijesno dok vadi crni pištolj. Odakle mu sad to? Progutam teško i skupim koljena uz sebe još više.

"Kada kažem bježi onda bježi, jesam jasan?" Pita gledajući me ponovno u oči. Uplašeno počnem klimati glavom u neznanju što bi to trebalo značiti. Kako da bježim? Gdje? Pucnjava dolazi sa sve strane. Zaraditi ću metak prije nego što uspijem doći do izlaza.

"Nemojte misliti da ste se izvukli, gospođice Johnson. Maloprije ste se ponijeli onako kako niste trebali i vjerujte mi, platiti će te za to." Govori dok pregledava pištolj. Odjednom se ustane i počne pucati.

"Odlazi odavde!" Prodere se glasno i brzo se ustanem. Počnem trčati prema izlazu, ali osjetim ruku preko svojih usana, nečije tijelo uz moje tijelo i hladan metal prislonjen uz moj vrat, prije nego što uspijem doći do vrata. Tko je dovraga odlučio učiniti nešto ovakvo usred bijela dana?

"Sjećaš me se, ljepotice." Taj glas, taj prokleti glas! Poznati mi je odnekud, ali ne znam odakle. "Dati ću ti mali podsjetnik. Sinoć dok smo bili u baru pričala si o tome koliko je tvoja nevinost važna za tebe." Govori sporo, dok usnama prolazi kroz moju kosu. Sranje, sjećam ga se!

Suze mi ponovno počnu teći, a srce kucati brže nego maloprije. Napravim prvo što mi padne na pamet, ugrizem njegovu ruku. Jaukne i pusti me. Uhvatim priliku za bijeg, počnem trčati prema Lucasu koji uopće ne gleda oko sebe samo puca na ljude koji su nasrli na njega. Zavrištim kada se nečiji dlan sjedini s mojim obrazom.

"Planirao sam biti malo manje grublji, a ništa od toga." Zarobi moje ruke njegovim dlanom i on ih stavi meni iza leđa tako da nikako ne mogu pobjeći od njega. Počnem se trzati, a kada osjetim hladan metal kako ide uz duž moje ruke i stvara ranu, počnem vrištati. Bol pomiješana sa suzama nije baš lijepa kombinacija. Bolesnik ispred mene se smije, kao da mu prija moja bol. Želim zvati Lucasa, želim vrištati njegovo ime dok ne makne ovog gada s mene. Ali, zašto bi uopće to napravio?

U roku od sekunde, bolesnik koji je bio ispred mene nađe se pribijen uz šank. Lucasova šaka poleti prema njegovom licu i zada mu jak udarac. Očekivala sam se se čovjek ispred njega počne bratiti, ali napravio je upravo suprotno. Počeo se smijati. Primjetim kako je to još više razbijesnilo Lucasa, pa mu je zadao još jedan udarac dok ga drugom rukom drži grubo za majicu. Poput kipa stojim na mjestu dok ljudi oko mene vrište, a metci lete na sve strane.