The Mafia Boss

Chapter 52.

Nema što nisam napravila. Znam da Lucas ima spremačicu, ali nisam si mogla pomoći. Izribala sam kupaonice, oprala suđe, oprala pod, promijenila posteljine, obrisala prašinu - sve to samo kako si bi makla negativne scenarije iz glave.

Jebena Samantha vodi mafiju!

Sludo ha?

Nisam jedna od onih osoba koji smatraju da samo muški spol može igrati nogomet ili se samo ženski spol može baviti baletom i tako dalje, ali svejedno mi je teško povjerovati da ima i ženskih osoba u toj... profesiji.

Toliko toga mi se mota po glavi da ne znam što više da mislim. Lucas je trebao postati otac. Kratko i jasno. Ta je tema bila samo spomenuta u Lucasovom uredu, izvan ureda ne. Sad kad pomislim na njega s jednom bebom u naručju cijela se rastopim, ali želim da to bude moja beba, njegova beba, naša beba. Vidjela sam tu bol u njegovim sivim očima. Promatrala sam ga bila u šoku i ljutnji jer mi je krio tako nešto, ali opet i u žalosti jer je on cijelo vrijeme mislio da je to dijete živo i da se igra i zanovijeće da želi ovu i onu igračku, a ono zapravo nije uopće imao priliku doći na svijet.

Razmišljajući o trudnoći pogledam u svoj trbuh potom odmahnuvši glavom. Prerano je još. Previše se toga izdogađalo da sad razmišljam o ovako ozbiljnoj temi. Ionako Lucas i ja nikad nismo razgovarali o mogućoj trudnoći, što bi bilo da ostanem trudna. Ako je ovako loše reagirao kad je saznao da ipak nema kćer ili sina, valjda mu ne bi loše palo kad bi mu rekla da ćemo postati roditelji.

Kvragu Stephanie!

Ja ne vjerujem da u ovako ozbiljnoj situaciji razmišljam o ovako nečemu. Sve u svoje vrijeme, Steph.

Bacim krpu na kuhinjski pult i natočim si čašu vode. Nope, ovo neće funkcionirati. Prolijem ostatak vode u sudoper i odem po čašu te posegnem za crnim vinom. Ulijem si više od polovice i u sekundi sve ispijem. Nemam pojma kako se zove ovo vino ni odakle je samo znam da je skupo ko sav vrag - Lucas ne pije fuš.

Zanima me što se događa baš ove sekunde dok ja stojim tu. Svašta se može događati. Netko može stajati nad Lucasom dok on stoji krvav na podu boreći se za zadnji dah ili situacija može biti obrnuta i možda Lucas stoji nad nekim. Nikada nikome nisam željela zlo niti to želim sada, ali samo želim da Lucas izvuče živu glavu makar to značilo da će morati oduzeti živote.

Nikada mi nije palo na pamet da bi ovo mogao biti moj život. Ovaj strah koji mi se uvlači svaku sekundu sve dublje i dublje u kožu je nepodnošljiv. U ovakom svijetu za pozitivu nema mjesta. Kako bi se trebalo pozitivno razmišljati kad znaš da će netko ovako ili onako izgubiti život? Ha? Nikako, eto kako.

Gledala sam na sat.

Jedan sat.

Dva sata.

Tri sata.

Četiri sata.

Četiri sata. Četri jebena sata zovem Lucasa. Poziv za pozivom i na jedan nisam dobila odgovor. Ludim. Ma da ludim, ovo je još i gore. Hodam u krug po kuhinji sa prstima u kosi koju živčano počnem čupati. Ako ovako nastavim neće mi ništa ostati od kose.

Četiri prokleta sata! Šta bi trebala misliti? Ne javlja mi se, a šta da ja radim? Previše je ovo za mene. Uzimam kaput i navlačim tenisice te otvaram vrata. Dočekalo me ugodno iznenađenje.

Naravno da je Lucas stavio čuvara da me pazi. Trebala sam pozvati lift, ali vjerovatno bi i u njemu bio jedan. Ignorirajući ga krenem ga zaobići, ali me široki dlan uhvati za ruku.

"Gospođice Johnson molio bih vas da se vratite natrag u stan." Ima duboki glas. Njegova visina i nabildana građa mi govore da ovaj lik nije za šalu, ali naravno ne bi bila ja da se ne suprostavim.