Lagao je, grade

29

-Prije svega, dobro jutro. Da znate da vas volim. 😊❤️❤️❤️

(nakon 3 godine)

Prošle su tri divne godine otkada su Annabella i Julian izgovorili sudbonosno 'DA'. A također i tri godine od zaruka i godina od vjenčanja. Čijih zaruka? Čijeg vjenčanja?

Pa, onog dana kada je Annabella bacala bidermajer, Aleksandra je bila sretnica koja ga je uspjela uhvatiti. I, dan kasnije, Manuel je zaprosio Aleksandru. "Nisam želio čekati ni dan više." -rekao je.

Dvije godine, nakon zaruka, palo je i njihovo 'DA'. Zadnje tri godine nisu mogle biti ljepše. Sve je bilo onako kako su isplanirali. Annabella, Julian, Manuel i Aleksandra.

Pa, isplanirali su dobro, sve dok...

ALEKSANDRA P.O.V.

"Jao, Manu!" Povikala je.

"Reci!" Čulo se vikanje iz kuhinje.

"Gladna sam!"

"Ima li šta novo u tvom životu?"

"Ima to što sam u šestom mjesecu trudnoće i što jedva hodam. To u slučaju da nisi znao!"

Čula je korake i uskoro se Manuel pojavio u dnevnom boravku. Sjeo je na pod ispred Aleksandre, koja je u turskom sjedu sjedila na kauču.

Poljubio joj je stomak.

"Obuci nešto drugo. Nahladit ćeš se."

"Ne brini ti za mene."

"Izvini ako sam rekao nešto pogrešno." Spustio je obe ruke na njen stomak.

"Ma i ja se trebam izvinuti. Trudnički hormoni." Stavila je pramen kose iza uha.

"Koliko je sati?"

"Tri popodne. Zašto?"

"Pa moraš na ultrazvuk, draga." Manuel je ustao.

"Da, upravu si."

"Ajde, idemo se spremiti." Manuel ju je podigao u svoje naručje i unio u sobu.

"Manu, spusti me!"

"Rekla si da jedva hodaš, zato ću te nositi."

"Hvala. Sad me spusti."

"Eto."

Aleksandra je otišla do svog ormara, te iz njih izvukla crne helanke i dugu sivu majicu.

"Treba li ti pomoći da se prevučeš?"

"Ne. Mogu sama. Izađi!" Odbrusila je.

"Dobro." Manuel je podigao ruke u znak odbrane i izašao iz sobe.

Aleksandra se obukla i počešljala kosu.

"Manu!" Krenula je zapomagati. "Neueru!" Povikala je.

"Šta je bilo?" Manuel je uletio u sobu.

"Pomozi mi obuti patike." Napravila je puppy face. "Molim te."

"Sve za tebe." Osmijehnuo se Manuel i sjeo na pod kako bi svojoj ženi obuo patike. "Gotovo. Ajmo sad."

Manuel ju je uhvatio za ruku, te su polako izašli iz kuće i autom krenuli doktoru.

(...)

"Aleksandra Neuer!" Čula je svoje ime. Ustala je i krenula u ordinaciju.

"Mogu s tobom?" Pitao je Manuel.

"Naravno. Ti si tata." Nasmijala se.

"Dobar dan, Aleksandra. Kako si?" Nasmiješeno je pitala doktorica.