Nekoliko godina ranije...
Zovem se Anita. Ovo je moja priča. Priča o tome kako se život poigrava s nama. Kako sam postala nepoznata žena za sve, a i za samu sebe.
Oduvijek otkada znam za sebe prati me nesreća. Od ranoga djetinjstva bila sam veoma bolesna. I nitko od liječnika nije znao što se sa mnom dešavalo. Bila sam poput kamena. Nisam osjećala nikakvu bol. Ništa nisam osjećala, ni udarac od pada. Liječnici mi nisu davali puno nade za ozdravljenje. Govorili su, ako i čudom preživim, da ću postati invalid i da neću moći hodati. Da ću biti poput biljke bez života. Roditelji su tražili slamku spasa za moje ozdravljenje. Da sam bila tada svjesna što me očekuje kada odrastem, sigurno bih tada poželjela da umrem i spasim se.
Roditelji su me odveli u neku crkvu i jedna žena im je rekla da me ostave kod kipa svete Marije ili Ti Mirjam. Ako se moje tijelo podigne gore, spašena sam, ako ipak ne, neka se oproste od mog života. U tom trenutku su roditelji tako napravili i molili, a ja sam počela plakati i počela sam dobivati boju života. Kada su to vidjeli i kako sam počela malo lebdjeti, znali su da sam spašena za cijeli život.
Oni su mi pružili djetinjstvo iz snova.
I moja sestra blizanka Ana bila je moja nada i vjera u bolje sutra. A brat Dario je pazio na svaki moj korak.
Bila sam njihova miljenica. Bila sam sretna sve dok nisam susrela njega. Mog muškarca iz snova.
On me volio, ali toliko koliko me volio, toliko me i ranio. Dušu moju je slomio. Zbog njega sam postala nepoznata žena. Zbog njega sam podigla ruku na sebe i zauvijek napustila svoj rodni kraj da bih preživjela i vratila se još jača po osvetu.
Ovo je priča o meni i muškarcu koji me nije volio, jer mu moja ljubav nije bila dovoljna.
Hoće li mi život dati još jednu priliku za osmijeh, još jednu priliku da zaboravim zlo što se nalazi u mome srcu? Vidjet ćemo...
