Stigli smo, trčim prema ulaznim vratima, želim da ga vidim. Moram se uvjeriti da je dobro. Tamo me dočekaju neki gospodin i gospođa. Kažu da su Markovi roditelji, a ja sam počela plakati. Kako je sada njima kada im sin leži bez svijesti?
- Gospođo, ja se zovem Anita. Vas sin i ja smo bili u vezi, ali puno se toga desilo...
- Ššššššš, ljepotice- zagrli me ta žena i reče - Ja sam Višnja, njegova mama. Bit će on dobro, jak je on. A sada kada si ti tu, nema druge opcije nego ustati iz bolničkog kreveta, da nastavite gdje ste stali.
- Hvala vam. Zaista ga volim svim srcem. Želim da on živi jer sigurna sam da je naša ljubav prava. Ona koja se rodi jednom u tisuću godina.
- Sve znam, prije nego je krenuo k tebi, zvao nas je. Bio je izvan sebe od sreće. On mora živjeti, vaša ljubav mora pobijediti. kćeri.
Jecam u njenom naručju, kako je fina ova žena! Bože, kako imamo sreće Marko i ja kada su obitelji uvijek uz nas!
Dok tako ona i ja plačemo, blizu nas stoji čovjek i Višnja ga dozove:
- Hrvoje, dođi upoznaj našu snahu. Ona je ta koju naš sin voli više od života.
Samo sam mu pružila ruku i htjela nešto izustiti kada ugledam liječnika koji izlazi iz bolničke sobe:
- Obitelj Jankuzu...
Svi se začas stvorimo blizu njega, a on reče:
- Vaš sin je imao jaku tešku operaciju. Mnogo nam je žao, ali morate znati da postoji mogućnost da ostane nepokretan. Na nogama je zadobio teške udarce i vjerojatno će to uzrokovati da neko vrijeme neće moći hodati. On je mlad čovjek i može se desiti da uspije odmah stati na svoje noge, ali za to je potrebno da se dogodi čudo.
Kada je to čula Višnja zamalo je od tuge pala u nesvijest, ali Bogu hvala, tu je bio Hrvoje. On je čvrsto stajao na zemlji te joj rekao:
- Ženo, ne pravi paniku, bitno da nam je sin živ, da živi. Ostalo neka bude kako bude, ali on će disati. On će biti voljen jer ova djevojka će se boriti s njim. Izaći će skupa kao pobjednici. Gledao je u mene i imao je pravo.
- Neću ga više ostavljati, on je moj i ja sam njegova. Uskoro će biti dok nas smrt ne rastavi. Znate li što to znači? - rekla sam im.
Brat je došao blizu mene i šapnuo:
- Divim ti se, to je moj sestra, moj ponos! Hvala ti što postojiš, Anita!
Suze su mi krenule od radosti što sve polako sjeda na mjesto, što treba prijeći još jedan korak da budem potpuno sretna.
Spremna sam, živote. Ne možeš me poraziti! On će disati, a i ja s njim, obećavam ti to!
