Budim se, a u mislima mi je Darijeva sestra. Koji se vrag dešava? Zar to nije trebalo biti samo zabava za jednu noć i da ona zaboravi na glupost od samostana? Gdje će mlada cura tamo? To nije mjesto za nju. Sjetim se poljupca između mene i nje. Kako je bio predivan i nježan, a istodobno moćan i siguran! Osjećao sam se čarobno. Nikada me nije pratio takav osjećaj. Moram nabaviti njen broj mobitela, moram iste sekunde! Uzimam mobitel i na ekranu mi već stoji njena slika. Da me netko vidi pomislio bi da sam psihopata, ali briga me. Nastavljam misiju pa zovem Darija da mi da broj od moje Anite. Čuj budalo, "tvoje"! Otkada je ona tvoja? Samo sanjaj - javlja se razum. Ali ušutkam te glupe misli i već čujem glas s druge strane slušalice.
- Halo, druže, otkud ti?
- Čuj, znam što smo se jučer dogovorili, ali ja užasno želim broj od Anite... Molim te, prijatelju.
- Što se dešavalo među vama sinoć? Nemoj samo da je povrijediš jer ću te razbiti! Ne zanima me koliko smo godina drugovi njoj ne smije dlaka s kose pasti. Ona je propatila dosta u životu. Samo sreća smije stanovati kod nje.
- Razumijem te, ali nemam krive namjere. Želim da ju vidim i da postanemo prijatelji. Molim te, Dario. Sve dok je ona sretna i ja sam...
- Evo broj, zapiši...
- Hvala ti, dužnik sam ti.
Bože, što da joj napišem? Ona nije kao sve ostale djevojke. Ali sve ostale djevojke nisu njoj do koljena. Baš me strah. Ovako se nisam nikada osjećao. Poludjet ću...
Anita, ovdje tvoj...
Čuj budale, tvoj. Odmah će me poslati u rodni kraj. Koji sam ja retard! Naučio sam svaku djevojku imati sad i odmah, ali ovo će biti teško. No vrijedit će. Počinjem pisati:
Hej, ljepoto, što radiš danas? Ja mislim na tebe i mnogo mi nedostaješ.
Tvoj Marko
Poslano... Sada mi pomozi Bože, jer ako mi ne uzvrati na poruku, polomit ću sve čega dotaknem. Hodam tamo-vamo, čekam poruku i nestrpljiv sam. I svaka sekunda čini se kao vječnost.
Napokon mobitel daje znak da je stigla poruka, a moj osmijeh postaje veličanstven kao da sam dobio cijeli svijet na svome dlanu. A što će mi sve to ako nemam nju! Čuj budale, otkada je ona tvoja.? Probudi se. Javlja se neki unutarnji glas. Ušutkam ga i uzimam mobitel a ondje me čeka poruka :
Hej, evo tu sam sa sestrom na kavi. Mislim i ja na tebe. Čak sam te i sanjala. Ti si razlog mog današnjeg osmijeha.
Anita
Oho, to je ono pravo! Moram ju vidjeti ili ću poludjeti! Moram ju držati naručju i da bude moja. Samo moja! Mora pristati na to, ja ne mogu ni zrak uzdisati bez nje. Što mi se to dešava? Kao da nikada nisam volio. Za sve je kriv onaj poljubac. Onaj njen posebni miris. Ni jedna žena nije tako mirisala. Mogao bih ju prepoznati miljama daleko. Vidi piše Anita, moja Anita. Daj budalo, saberi se. Nije tvoja, koji ti je? Saberi se. Opet ušutkam glasić u sebi i počnem joj pisati poruku:
Želio bih da se vidimo, ljepoto. Je li postoji mogućnost da nas dvoje idemo na kavu bez svjedoka?
Marko
Napišem joj novu poruku, nadam se da se neće osjećati kao da ju tjeram, ali stvarno bih ju volio vidjeti. To mi je jedina želja koja za sada postoji u mome životu.
Prolazi pet minuta i već sam na rubu živaca. Kada začujem zvuk mobitela, isti tren osjećam se sretno i otvaram poruku:
Ako si još tu, i nije ti dosadilo čekanje jednog ružnog pačeta, možemo na kavu. Reci kada i gdje. Dovest će me brat.
Anita
Oh, kako sam se naživcirao sada! Bio sam ljut na sebe jer i ja sam ju tako zvao. Koji sam konj bio! Budala najveća. Suza mi se skotrlja niz lice. Znam da ću morati popraviti stvar. Saberem se i šaljem joj novi SMS:
Ljepoto, ti si predivna. Jedva čekam da te vidim. Nedostaješ mi. Želio bih da si sada sa mnom.
Tvoj Marko
P.S. Dolazim ja po tebe. Budi spremna u 10 sati navečer...
Napokon. Pristala je. Sada slijedi čekanje. Bit ću točno u deset pred njenim vratima. Ovo će biti duga noć, noć za pamćenje. Osjećam to.
