Nešto se dešava sa mnom. Čujem glasove, zovu me, ne daju mi da umrem. Plače sestra, brat je suzdržan, ali ni on ne uspijeva a da ne pusti suzu. Mama i tata mole se da ozdravim. Ja im govorim da sam dobro, ali oni me ne čuju. Ustajem iz kreveta, želim utješiti sestru, ali kada joj se približim da ju dohvatim i zagrlim, ne uspijeva mi. Ona gleda prema mome bolničkom krevetu i šapuće u sebi:
- Seko ne ostavljaj me samu. Molim te, vrati se.
Vidim i doktore da trče prema mojoj sobi i napokon shvatim da sam doživjela kliničku smrt. Vidim da me pokušavaju vratiti u život. Doktor viče:
- Gubimo ju! Odlazi nam pacijent!
U tom trenutku čujem glas:
- Odlazi, nije još tvoje vrijeme. Odlazi, vrati se među žive, molim te, unuko moja.
Prepoznajem taj glas, to je glas moje pokojne bake. Ona želi da živim, a ja da umrem.
- Odlazi u svoje tijelo, molim te, nemaš puno vremena. Za jednu minutu će te proglasiti mrtvom,
ne priušti tu bol voljenima. Sve će biti dobro, obećavam ti, samo neka se tvoja duša sjedini sa srcem.
Hajde... - požurivala me.
A ja sam kao u transu željela umrijeti, ali nije mi dopustila. Protiv volje sam se vratila među žive.
Čujem doktora:
- Imamo ju, uspjeli smo, živa je!
A od sreće moji su počeli plesati kao da slave neki veliki blagdan, a ustvari su slavili povratak njihove kćeri među žive.
Brat je bio uz mene. Priča mi kako je pretukao onog mog kretena, kako će sve napraviti da mi ne fali ni jedna dlaka s glave. Želim mu dati znak da ga čujem. Želim da zna da sam tu. U tom trenutku stisnem mu ruku svom snagom koju sam imala. Osjetio je i poletio prema doktorima. A ja sam u međuvremenu otvorila oči i vratila se ponovo u život.
***
Oporavak je bio spor. Željela sam biti voljena, a nisam to bila. Željela sam da budem jaka, a bila sam još slabija. Nisam željela plakati, a suze su mi išle svake noći prije spavanja. Tada mi je bilo najgore. Tada su mi se svakakve misli motale po glavi.
Jednoga dana poslije pola godine, rekla sam bratu da želim otići odavde. Da ne želim biti su istom gradu gdje je i Marko. On je bio moja slaba točka, i iako nisam željela, voljela sam ga svim srcem. A znam da on mene nikada nije. Ima on svoju Mariju... Prokleta da sam, zašto se samo meni dešavaju te nesreće u životu?
- Anita, dođi malo - čujem brata kako me zove.
Svi su se skupili, naši roditelji, sestra i on. Čekali su mene.
- Seko, uspjeli smo, našli smo ti mali stan na otoku Cresu. Sutra putuješ. Sve je plaćeno, sve je tvoj brat sredio. Ali moraš mi obećati jednu stvar - moraš se liječiti, moraš sebi biti najvažnija, nema napadaja panike, nema samoozljeđivanja, molim te...
- Molim...otkud ti znaš za to?!
- Ja sve znam, i želim da se izliječiš. Nitko ti neće to prebacivati. Vidiš, svi mi te volimo i želimo da si sretna. Sve dok imaš obitelj nikada nećeš biti sama. Jesi razumjela? Idi, ali vrati se još snažnija. Uzmi život u svoje ruke, a ako gdje i padneš ,mi ćemo te podignuti.
Osjećam prvi put u životu malu sreću koja mi se osmjehnula. I znam da ću ju iskoristiti.
