Boli me, srce me boli. Posve sam sâm. Sve što mi se događa, događa se s razlogom. Volio sam ju.
Ostavila me jer sam ju prevario. Mislio sam neću saznati, ali prevario sam se. Danas sam ju vidio nakon pet godina i osjetio da ju još uvijek volim, ali ona mene ne voli. Došla je da me uništi, da sve dobro ubije kako sam ja nju ubio. Ali ja nju još uvijek volim i voljet ću je zauvijek.
Ona ima samo jedan cilj - da me zgazi i baci na koljena, da svaku suzu naplati trostruko. Molio sam ju da me pokuša razumjeti, ali one me samo pogledala onim otrovnim pogledom i rekla:
- Tko je mene razumio kada sam bila na rubu suza, tko je bio uz mene kada sam si htjela oduzeti život zbog tebe? Tko je mene tješio kada sam rezala vene na rukama i zamalo umrla? Tko? Reci mi... tko?? Mrzim te toliko koliko sam te i voljela, nikada ti neću oprostiti! Mrzim te čovječe, shvati to!
Želio sam nešto reći, ali ona mi okrenula leđa i nestala. Ostavila me u suzama i boli, u krvarim suzama jer srce mi je plakalo, a za to nije bilo lijeka... Proklet da sam... prokletstvo...
Sjedim za šankom i pijem svoje piće, a potom uzimam sve sa šanka i porazbijam. Nitko ne smije ništa reći jer, u kakvom sam stanju, svi će dobiti otkaz. Kada se malo smirim, pogledam u nju. Počinje neka prokleta pjesma kao da je meni namijenjena.
Pričaš napamet
Ti se igraš riječima
Ako vrijedi, ne ruši nam let
Ja te volim djelima...
Kraj najavljuješ
Kažeš, pa sve pogaziš
Ako vrijedi, bori se za nas
Ako ideš, jednom odlaziš...
Umrijet ću na nogama i nećeš znati
Ja ću svoje rane kao zvijer da krijem
Kad sve prođe bar se neću pokajati
Jer sam dala sve, a neko nije...
Možda će mi srce pući, neće stati
Jer ja svoje ratove u sebi bijem
Kad sve prođe bar se neću osvrtati
Jer sam dala sve, a neko nije...
Pričaš napamet
Ti me vrijeđaš usnama
Ako diraš, nemoj bar u to
Zar da molim suzama?
Kraj najavljuješ
Kažeš, pa sve pogaziš
Ako vrijedi, bori se za nas
Ako ideš, jednom odlaziš...
Pogađa me usred srca. Zašto za svaki stih kojim je otpjevana ova pjesma imam osjećaj da je prokleto meni namijenjen?? Ubio sam ju. Rodila se nova osoba, rodila se kraljica. Ona nije više ružno pače, sada je predivni galeb. Ali ona me više ne želi. Kada krenem da odem do nje, ona već koketira s nekim muškarcem i smije se. Smije se s njim, a meni uputi pogled pun mržnje. Gušim se od ljubomore. Umirem, jer ona je samo moja, nju nitko drugi ne smije nasmijavati.
Bože, više nije bucka, sada je još ljepša! Opet mi glavom projuri misao, izgleda kao one lutke s naslovnih strana. Tako nestvarna, tako sigurna u sebe.
A ja, budala, sve sam prokockao, izdao sam je!
Neću odustati od ove borbe, prije ću umrijeti nego Anitu vidjeti s drugim! Osjećam, biti će to duga borba. Jer ona nije kao ostale djevojke ona je unikat a za nju se treba izboriti u životu. Shvatio sam to, nadam se da nije prekasno.
Možda mi i oprosti ako ju zamolim da me pokuša razumjeti, možda... Ali, ako ne, onda moj život postaje borba za samo jedan cilj, cilj da ona bude moja. Ali moja zauvijek.
