Da... tako po običaju bude. Svi te povrijede i onda se čude kada im kažeš sve u lice te bez imalo srama pitaju jesu li oni u pitanju. Tako je i u mome životu. Mnogo su me ljudi povrijedili. Povrijedio me i on. Nakon pet godina vratila sam se, al' po osvetu.
Ljubav je umrla onoga dana kada sam ga našla s njom. Onom curom koja je tvrdila da je moja najbolja prijateljica. Zar prijateljica kvari sreću prijateljici? Očito je tako. Nisam se znala izboriti za sebe, bila sam ružna i debela. Osim moje obitelji, nitko me nikada nije volio. A ja sam srce dala njemu, povjerovali sam mu, a on to nije zaslužio to. Dolazim po osvetu. Platit će za svaku moju suzu. Nikada mu neću oprostiti. Uskoro će biti osam godina otkad smo se upoznali. Obećala sam sebi. da ću ga uništiti. Nema više suza i boli. Ali drugi će patiti duplo više, duplo više će liti suze. Izborila sam se, postala sam poput kamena. Ništa ne osjećam. Ne opraštam više jer ni meni se nikada ne oprašta ni najmanja sitnica.
Kunem se životom da će pasti na koljena jednoga dana isto onako sam ja pala i završila u dalekom svijetu. Nisam pobjegla, morala sam otići jer sam imala samo dva puta: otići od svih ili počiniti samoubojstvo.
Izabrala sam prvi prijedlog, srce je izabralo.
Došlo je vrijeme da ja zablistam, a da on moli i pati. Da kleči i traži oproštaj. No ja mu ne mislim oprostiti jer umjesto srca kamen mi je u grudima...
Išla sam do toga da ga ubijem ljubomorom. On mora osjetiti ono što sam ja osjetila one noći kada je bio s njom u krevetu. Rano je sada da bilo što otkrivam, ali uskoro i njega srce zaboljeti zbog svega. Mržnjom sam zatrovana, a njega će ta mržnja ubiti.
