Marko je još u bolnici, neće ga pustiti dok se potpuno ne oporavi. Već skoro deset dana je tamo. On želi razgovarati, a ja želim da ga već jednom puste iz bolnice. Sâm ne može hodati. Oporavlja se, ali nije sretan, nešto se dešava s njime. Rekla sam mu da danas dolazim ranije kod njega. Bio je nervozan. Što se dešava s njime? Kako mi zna samo ponekad ići na živce, razbila bih ga da nije u bolnici! Iskorištava to što je u bolnici i igra se mojim živcima! Danas mislim sve riješiti s njime. Da sam barem znala... ali kako sam mogla znati kada su svi šutjeli, kad su mi svi radili iza mojih leđa? Čak i moj brat zna, a konj je šutio i ništa mi nije rekao.
Došla sam u bolnicu, nikoga nije bilo. Čudno, zar ne? Nešto se dešavalo, ali što, to ću uskoro saznati.
Vidim brata kako ide prema meni. Otkud on ovdje? Nije mi jasno, ali postat će mi za par minuta.
- O, stigla si. Dođi sa mnom.
- Gdje me vodiš, Dario? Čeka me Marko, rekao je da ne kasnim, ima nešto da mi kaže. Nadam se da me ne ostavlja jer ja bez njega ne želim više živjeti.
- Šuti, seko, idemo, vjeruj svome bratu. Dogovoreno?
- Aha - klimnula sam glavom i pustila da me on vodi.
Kada smo stigli do Markove sobe čim je otvorio vidjela sam da je baš ekstra sređena.
- Ostavljam vas same. Dolazim čim skupim ekipu.
- Kakvu ekipu, o čemu ti to pričaš, Dario?
- Volim i ja tebe seko, bok - reče i nestane.
Bože, koji luđak! Što se s njime dešava?
- Anita - prekida Marko moje misli. - Dođi ovamo, sjedi uz mene, ljubavi. Moramo razgovarati.
- Evo me, tu sam uz tebe i s tobom zauvijek. Što te muči, hoćeš mi reći, molim te?
- Anita, ja bih te želio zamoliti... zamoliti da mi oprostiš za sve što sam ti učinio.
- Marko, ja sam ti davno sve oprostila. Ne samo oprostila, već i zaboravila na taj period života. Ja, tvoja Anita volim te svim srcem. Dušu sam tebi poklonila, jer ti si moj, a ja sam tvoja.
- Znaš, jedina moja, netko drugi mi nikada ne bih oprostila za sva moja počinjena sranja, ali ti nisi bilo tko. Ti si hrabra žena, a hrabri opraštaju. Opraštaju jer vole dušom. Hvala ti što me voliš.
Zagrlila sam ga i šapnula sam mu :
- Zauvijek, ti i ja. Obećavam ti svim srcem.
- Da, najdraža moja, zauvijek sam tvoj. Želim ispraviti taj dan od prije 5 godina, dan prije nego si otišla od mene. Želim da se zaručimo ovdje i sada. Molim te, Anita, želiš li biti moja djevojka, a čim izađem iz bolnice i moja žena i majka moje djece koju želim imati s tobom?
- Naravno da želim. Želim biti tvoja srcem i dušom. Samo tvoja, a ti da si moj cijeli život, ljubavi. Volim...
Nisam ni dovršila rečenicu kada su uletjeli u sobu sva naša rodbina i prijatelji. Svi su oni znali, a nitko mi ni rekao ni riječ. Bože kako ću ih, zadaviti nisu toga ni svjesni!
- Čestitam, seko! Još malo pa će svatovi, a ti ćeš biti najljepša mladenka svih vremena. Biti ćeš princeza jer ti to i jesi!
Zagrlim ga snažno. Bez njega ne bih uspjela. On je moj brat, najbolji brat u cijelom svemiru.
- Hvala ti što postojiš, Dario! Hvala ti za sve, spasio si me!
- Sve za tebe, ljepotice bratova, sve samo najbolje za tebe.
Svi smo tu. Svi koje ja volim i koji mene vole.
Tu je i Anin dečko, izgleda fin mladić. Nadam se da će se i ona srediti i uploviti u zajedničku bračnu luku s njim. Samo da je sretna, jer ona je moja seka, srce moga srca, duša moje duše.
