Uskoro će biti pet godina, pet usranih godina moga života. Pet godina otkada nisam čuo ni glas o njoj. Kao da ju progutala zemlja. Nisam ju vidio osim na fotografijama koje sam imao. Postao sam vuk samotnjak. Nigdje ne idem, nigdje ne izlazim. Stalno sam zatvoren među ova četiri zida. Pokušavao me tata izvesti van među ljude, ali nam želio nikoga vidjeti. Pokušavala je i Majka više puta, ali nije joj išlo za rukom.
Marija me vise nije tražila, tko zna kako provodi svoje dane. A iskreno, nije da me baš i zanima. I ako trune u samoći i hladnoći, ne želim ju vidjeti. Znam da nije samo ona kriva, koliko je ona toliko sam i ja. Ali ne želim vidjeti. Ja želim jedino Anitu. I samo me ona može razveseliti i moje srce smiriti. Ali nje nema, ne javlja mi se. A ni njezina obitelj mi ne želi ništa reći. Svi me mrze i proklinju. Zaslužio sam to. U jamu koju sam kopao da padnu drugi, pao sam lično ja.
Što je to život, imao sam sve, svaku koju sam poželio riješio sam na lak način, bez imalo grižnje savjesti kako će se one osjećati. Došla je ona i skupo mi naplatila svaki grijeh. Nisam bio svjestan ni tada da ću ponovo morati prijeći pakao da na kraju ona postane zauvijek moja, ako sreća bude na mojoj strani.
Oh, tako sam ju jako trebao. Kao što čovjek ne može bez zraka tako ja nisam mogao bez nje. Ona je sve što sam trebao da ozdravim, ali nisam je imao. Iščeznula je iz mog života. Da život moj zatraži, njoj bih ga dao. I to bez imalo straha, jer dok ona živi bit' ću i ja živ.
Ja sam sada čovjek bez snova. čovjek bez nade. Sve mi je oduzela samo zbog jedne greške, greške koja me koštala sreće s njom.
