66 days of happiness

Knjiga druga - Šesto poglavlje

Prije svega, I'm so, so, so sorry za ova 24 dana. Znači, nemam neko dobro opravdanje, osim užasno teške škole. baš nas ono.. ubijaju, ne stižem ništa, a za ovo mi ipak treba malo više vremena da se koncentriram i to sve. Nastavak je kratak, trebao je biti duplo duži, ali sada ne stižem, a željela sam danas objaviti. tako da, za sada imate ovo, sutra nastavljam. X

35 Dana

Marseillska Galerija Umjetnosti otvarala se svakog radnog dana u osam ujutro, i tog dana su već u 08:10 sati ujutro njezinim prostorijama prolazili prvi posjetitelji. Kao po dogovoru, tog jutra su Galeriju odlučile posjetiti istovremeno dvije skupine – starački dom Sv.Dominika i prvi razredi osnovne škole br. 52. Svi su bili puni pozitivne energije, spremni za otkrivanje novih, njima još nepoznatih područja umjetnosti. Djeca su se najviše zaustavljala ispred prelijepih slika životinja i ljudi, dok su stariji uživali u prikazima prirode. Unatoč svim razlikama između te dvije skupine posjetitelja, obje su očarano zastale ispred prizora u središtu prostorije posvećenoj renesansnoj umjetnosti.

Mladić i djevojka spavali su zagrljeno, jedno privijeno uz drugo. Unatoč tome da su spavali na podu gradske galerije, izgledali su smireno, gotovo nestvarno. S blagim osmjesima na licima, savršeno su se uklapali u okolinu u kojoj su se našli. Kao predivni mramorni kip kojeg je umjetnik stvarao s neopisivvom ljubavlju i pažnjom. I djeca i stariji, koji su dan prije dobro naučili kako analizirati umjetničko djelo, u top kipu mogli su prepoznati ljubav koju je umjetnik idealno prenijeo u stvarnost.

Nakon deset minuta tihog promatranja, djevojka se pomaknula, kao osjetivši brojne poglede na sebi. Otvorila je svoje pospane smeđe oči i licem joj se proširio užasnut izraz. Laktom je gurnula dečka i prošaptala njegovo ime te je i on otvorio oči. Za razliku od njezine, njegova je reakcija bila smirena. Nasmijao se publici i, prošaptavši nešto djevojci na uho, počeo im mahati, čime je svih dodatno rasmijao.

-

„Ovo je bilo tako sramotno.“ Rekla je Charlotte, smijući se. Odgrizla je komadić kroasana s čokoladom i podigla plastičnu šalicu vrućeg čaja. „Dobar tek.“

Nakon što su izašli iz galerije u kojoj su proveli noć, Zayn je predložio da uzmu doručak u najbližoj pekari i sjednu na klupicu u park, pa su to i učinili.

„Ajde bilo je smješno.“ I on se nasmijao, još uvijek sretan zbog onoga kako je sve ispalo. Njemu nije nimalo smetalo što ga je šezdeset ljudi vidjelo kako spava zagrljen s Charlotte u prostoriji ispunjenoj umjetnošću. Dapače, za njega je to bila neka vrsta dostignuća.  „Ja i ti, kao umjetničko djelo.“

„Zamisli kako je to umjetničko djelo izgledalo u očima sedmogodišnje djece i staraca.“ Prihvativši njegovu igru, sada se i Charlotte smijala. Jutro je zaista bilo lijepo, nije bilo pretjerano vruće kao što obično bude u ovo doba godine, a lagani povjetarac je s vremena na vrijeme micao valove njezine kose s blijeda lica.

„Što misliš“, počeo je Zayn, zagledavši se u zid išaran grafitima na drugoj strani ulice, „da smo ja i ti umjetničko djelo, kako bismo se zvali?“ To pitanje bi čak zbunilo Charlotte, da se nije radilo o Zaynu Maliku. Od njega se moglo očekivati svašta te ovo čak nije bilo najluđe pitanje.

„Beskućnicima se posrećilo pa nitko nije primjetio da spavaju na podu galerije?“ Predložila je Charlotte izazivajućeg smješka na licu, na što je Zayn samo zakolutao očima. Ustao je i otišao do obližnje zelene kante u koju je s neke udaljenosti ubacio papirnatu vrećicu te se vratio djevojci još ozbiljnijeg izraza lica nego prije.

„Možeš li jedanput biti ozbiljna, Charlotte?“ Upitao ju je, na što je ona jedva suzdržala smješak.

„Razmišljam o nečemu kao.. Sanjarenje.“ Rekao je, zamišljeno crtajući krugove u zraku.

„Divno.“ Sarkastično je komentirala djevojka, još uvijek ne vjerujući da zaista raspravljaju o tome.

„Sanjarenje o sreći.“ Dodao je i nasmijao se s još većim ponosom u glasu. „Da, to je to.“ Bio je odlučan.

„Kako god ti kažeš.“ Još jedanput se nasmijala djevojka te je on napokon popustio. Također se nasmješivši, spustio se na klupicu pokraj nje i prebacio ruku preko njezinih ramena.

„Idemo Charlotte, jutarnja vježba.“ Rekao je veselim glasom na što je ona ponono zakolutala očima. „Ne sviđa mi se tvoja reakcija.“ Nadurivši se, na trenutak je zastao, a onda je počeo škakljati u području struka na što je ona glasno vrisnula.

„U redu, u redu, kreni vježbu.“ Vikala je, glasno se smijući, što ga je činilo neopisivo sretnim.

„Ovo smo radili na satu likovnog u školi.“ Objasnio je i ponovno se zagledao u daljinu. „Opiši mi što vidiš i što pri tome osjećaš. Na što bi obratila posebnu pozornost kada bi crtala ovaj sadašnji prizor.“

„Um.. kako će mi to pomoći u crtanju?“ Upitala ga je zbunjeno. On ju je ušutkao, stavivši joj prst na usne, što je ona pronašla jako smješnim.

„To je dobra vježba za sve koji se rade bilo kakvom umjetnošću. Glazbom, pisanjem, crtanjem... Ne sumnjaj u sposobnosti moje profesorice.“

„U redu, u redu. Stvorimo sliku.“ Charlotte se još vila privila uz njega i zagledala se u daljinu, u daljni dio parka. „Zrake jutarnjeg sunca osvjetljavaju mokru travu, vjerojatno posljedica rose. Cvjeće izgleda svježe, kakvo se ne može naći ljeti. Fontana je još uvijek ugašena, ali je kamenje ispod nje vlažno, izgasili su je skroz nedavno.“ Svakim trenutkom Charlotte je zapažala sve više i više detalja. Pogledavši Zayna, ugledala je da joj se smije, te nastavila dalje. „Na klupi nasuprot naše sjedi starica, baka, možda sedamdesetak godina. To je puno i ona izgleda poprilično dobro za svoje godine. Ona to zna te se ne skriva kući kao njezini vršnjaci. Nekoliko klupa lijevo od nje sjedi dečko, tinejdžer, ima petnestak godina i još uvijek nije prošao pubertet te mu je čelo puno bubuljica. Sjedi spuštene glave, puštajući kosu da mu pada preko očiju. Potišten je. U ruci čvrto stišće ružićastu vrećicu – vjerojatno poklon. Možda je dan prije bio na rođendanu, ali nešto nije ispalo kako je trebalo. A one dvije, koje mu se približavaju, izgledaju kao da su se dobro zabavile. Još uvijek su polupijane od jučerašnjeg provoda, šminka im je razmazana, glasno se smiju i jedva hodaju, ali izgledaju sretno.“ Zaustavila se kako bi udahnula zraka.

„To me je podsjetilo – sutra mi je rođendan.“ Rekla je, kao usput, a Zaynove oči su se raširile od užasa.

„Molim?“ Povikao je, iznenada prekinuvši mirnu atmosferu koja se oko njih stvorila.

„Osamnaesti. Nisam mislila da ću ga doživjeti.“ Rekla je Charlotte, ponosnog osmijeha na licu.

„I sada mi govoriš o njemu? Pa neću ništa stići.“ Zayn je paničario, što je djevojka pronalazila izuzetno smješnim.

„Što si mislio stići?“ Upitala ga je radoznalo. Njezini rođendani nikada nisu bili ništa posebno, te stvarno nije pridavala posebno značenje tom danu u godini.

„Poklon, nezaboravni provod, nešto romantično-ludo-nešto zbog čega bi me iduće jutro mrzila?“

„Možda je i bolje da ne stižeš.“ Nasmješivši se, prebacila je noge preko njegovih i privukla ga još bliže sebi, iznenadivši samu sebe tim potezom. „Ne želim ništa posebno.“

„Nećeš se izvući od odlaska u romantične večere i odlaska u klub.“

„Kako god ti kažeš.“ Nekoliko trenutaka ga je gledala, nakon čega su se i njegove usne razvukle u osmijeh te ih je spustio na njezine.