Dvadeset treće poglavlje
9 Dana
Ustavši ranije tog jutra, djevojka se na brzinu obukla i otišla do sobe Gospođe Lis. Ugledavši da je prazna, i pretpostavivši da njezina majka radi negdje u vrtu, na sebe je nabacila tanku jaketicu i izašla na ulicu.
Bila je u pravu, nakon deset minuta šetnje ugledala ju je, pokraj cvijeta svjetlo ljubićastih latica kako vodi zabilješke.
„Dobro jutro.“ Pozdravi je i nakašlje se.
„Oh, Charlotte.“ Kaže njezina majka i ponovno pokloni svoju pozornost bilježnici i cvijetu.
„Um“, Charlotte se na trenutak osjeti jako neugodno, kao da smeta, iako ona nije bila ta koja je željela popričati, „Andrew... Mislim da si željela popričati sa mnom.“ Kaže nesigurno, ne znajući kako da joj se obraća, niti kako da zove oca.
„Jesam.“ Kaže Gospođa Lis hladnokrvnim glasom. Nakon pet minuta tišine, napokon ustane i okrene se prema kćeri.
„Dođi, sjest ćemo na onu klupu.“
„Ne znam što ti je tvoj otac rekao..“ Započne.
„Rekao je da vam je žao.“ Kaže Charlotte, na što Gospođa Lis kimne, zamišljenog izraza lica.
„Rekla sam mu već, u redu je.“ Požuri reći, nadajući se da neće morati ponovno slušati iste stvari.
„Ne bih te mogla pogledati u oči da smo se vratili tada.“ A možeš me pogledati sada? Poželi upitati djevojka, ali ipak prešuti.
„Nedostajala si nam.“ Doda, i Charlotte osjeti ljubav u njezinom glasu, po prvi put otkad je došla ovdje.
„I vi ste meni nedostajali.“ Kaže, još uvijek se bojeći previše otvoriti i pokazati kako se zapravo osjeća.
„Krivila sam se za smrt Mikea. Još uvijek smatram da sam ja kriva za sve što se dogodilo. Bojala sam se da, ako se vratimo, upropastit ću život i tebi. A to je bilo posljednje što sam željela.“ Glas joj je utihnuo i začuo se tihi uzdah.
„Sada je sve u redu.“ Kaže Charlotte. Nije bilo, ali je rekla to da utješi svoju majku. Odjednom su se u njoj probudili neki osjećaji prema njoj, bila joj je spremna oprostiti sve za što ju je krivila cijeli svoj život.
„U redu, promjenimo temu.“ Predloži Gospođa Lis, na što Charlotte kimne. „Taj dečko s kojim si došla, Zayn, tko je on?“ Upita i djevojka osjeti kako se crveni. Nije navikla pričati o takvim stvarima s drugim ljudima, pogotovo ne sa svojim roditeljima.
„On je.. Samo prijatelj?“ Kaže nesigurno, ni sama ne znajući kako objasniti njezino prijateljstvo s Zaynom. Nikada prije nie imala prijatelja, tako da nije znala je li to zaista to.
„Je li dobar dečko?“ Ona kimne, jedva primjetno se nasmijavši. Nekoliko minuta provedu u tišini, nakon čega se njezina majka nakašlja.
„Ovo je... Neće ti se svidjeti, ali..“ Započne, na što se Charlotte naježi. Nije spremna za još loših vijesti. „S obzirom na tvoju bolest i... Koliko dana ti je ostalo?“ Upita odjednom.
„Desetak.“ Odgovori djevojka.
„Da, um, ja.. Mislila sam da bismo ovih nekoliko zadnjih dana mogli provesti kao obitelj.“ Kaže napokon, s tugom u glasu.
„Da, naravno, što mogu učiniti?“ Upita djevojka brzo. Koliko su god njezini osjećaji prema roditeljima bili pomješani i čudni, bila je sigurna u jednu stvar. Želi da budu poput obitelji. Čak i ako to potraje samo deset dana.
„Zayn... Sviđa mi se, nemam ništa protiv njega, samo... Ovo je teško.“ Odjednom utihne, ali Charlotte već shvaća kamo to vodi.
„Želiš da ode.“ Kaže tiho.
„Kako bismo mogli biti obitelj.“ Doda Gospođa Lis na što Charlotte kimne.
„Razumijem.“
Ponovno nastane tišina. Djevojka pokuša nešto reći, ali riječi ne izlaze iz nje. Kao da joj je netko oduzeo dar govora.
Znala je da se to mora dogoditi. Prije ili kasnije, mora ga pustiti da ode. Možda je i bolje da to bude prije.
Kimnula je glavom. Osjećala se jako čudno, ispunjavala ju je sreća zbog razgovora s majkom, ali istovremeno je osjećala ogromnu prazninu u sebi. Bila je smirena, ali nije željela biti. Osjećala se kao da joj netko oduzima dio nje. Oduzima i odbacuje ga daleko, gdje više nikada neće pripadati njoj.
„Razumijem.“ Ponovi, ovaj put puno tiše. Ustane. Zanemarivši iznenadnu bol koja je obuhvatila cijelo njezino tijelo, sporim i tihim koracima ode iz vrta.
-
Da, dva nastavka u jedan dan, yaay me :)
Um, da li vam se sviđa? Vjerujem da ne...
Eto, nastavak će biti brzo pošto, već sam vam rekla, kratki su. Hvala vam ako pratite ovu priču <3
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
