66 days of happiness

Knjiga druga - Treće poglavlje

Treće poglavlje

32 Dana

Do idućeg jutra Charlottino raspoloženje se popravilo te se probudila s osmijehom na licu i uvjerena da će s Briannom stvari biti bolje. Puta do bloka zgrada u kojemu je živjela se sjećala bolje te im nije trebalo  puno vremena da ga pronađu.

„Što radiš?“ Upitala je Charlotte Seana. Oboje su izašli iz auta i ona je već bila spremna povući na sebe metalnu kvaku vrata kada ga je čula kako si nešto šapće pod nos.

„Molim se za tebe, ako nisi protiv.“ Rekao je malo podrugljivo na što je ona zakolutala očima i spustila ruku.

„To mi baš ne ulijeva povjerenja.“ Rekla je sa smješkom na licu. Podigao je glavu i zagledao se u nju. Stajali su u tišini nekoliko minuta nakon čega je napokon rekao: „'Oćeš li ući?“

Prvo nije shvatila o čemu Sean govori, nakon nekoliko minuta tihog buljenja već je zaboravila što uopće radi tu. A onda je uzdahnula i nasmijala se. „Da, vrata, točno.“ Još jedanput se nasmijavši svojoj gluposti, otvorila ih je i zakoračila unutra, ali se zaustavila. „Još se moliš?“ Upitala ga je ne okrečući se.

„Charlotte.“ Prostenjao je na što je ona ispustila još jedan nervozan smješak.

„Idem, idem.“

Popela se onim istim mračnim stubištem do petog kata i zaustavila se ispred vrata s označenim brojem 38. Sačekala je nekoliko minuta dok joj se disanje nije vratilo u normalu i pritisnula malo zvono. Zvonilo je nekom veselom pjesmicom nekoliko minuta. Charlotte načuli uši, nadajući se čuti brze uzbuđene korake kakva je bila Brianna iz njezinog sjećanja, ali pjesmica je utihnula, a s druge strane je još uvijek vladala tišina. Charlotte uzdahne i, pričekavši trenutak, ponovno pritisne zvono. Ista muzika. Ista tišina nakon nje.

„Bez panike, Charlotte.“ Naredi si tiho, pritisnuvši zvono po treći put. „Bez panike.“

Ista pjesmica odzvanja pustim stanom još deset, dvadeset puta dok se vrata pored napokon ne otvore i u hodnik iskoči mlada djevojka razbarušene plave kose i ljutitog izraza lica.

„Jebote, misliš li ti prestati?“ Poviče bijesno, dubokim glasom koji oda da je spavala. „Možda neki ljudi spavaju?!“

„Oprosti.“ Kaže tiho. Razočarano se okrene, osjetivši kako joj se suze skupljaju u očima.

„Brianna je na godišnjem.“ Reče je cura, malo smirenije. „Vraća se za mjesec dana.“

„Oh, hvala.“ Odgovori Charlotte tiho.

Kada za pet minuta izađe na ulicu, sada smirena, Sean još uvijek stoji u istom položaju, naslonjen na vrata. Ugledavši je, nasmije se od uha do uha.

„Onda? Sve u redu?“ Upita veselo kada mu se Charlotte približi. Ona odmahne glavom i sjedne na suvozačko sjedalo.

„Što je?“ Upita on, također se smjestivši u autu. Zatvori vrata i okrene ključ te se auto pokrene.

„Na godišnjem je.“ Odgovori ona tiho, gotovo ravnodušno. Naslonivši se na prozor, promatra ljude s druge strane ulice kako idu negdje brzim koracima. Kao da su tog dana apsolutno svi negdje žurili.

„Pa dobro to je samo godišnji.“ Njezinu ruku pokrije svojom i snažno je stisne u znak podrške. „Jednog dana se mora vratiti.“

„Da, jednog dana. Nakon mjesec dana.“ Uzdahne i pogleda ga. „Nemam mjesec dana.“ Spustivši pogled, zagleda se u baletanke na svojim nogama. Bila je toliko zauzeta Zaynom da je skroz zanemarila činjenicu da je tehnički ona već mrtva.

„K vragu.“ Uzdahne Sean i okrene auto k izlazu iz grada.

Sjetiti se imena sela u kojemu su živjeli Zaynovi rođaci bilo je teže nego što je Charlotte očekivala. Zaustavivši auto na parkiralištu, Sean je izvadio kartu i počeo nabrajati sva naselja do kojih se može doći za sat vremena. Tko bi rekao da ih je tako puno. Prošlo je nekoliko sati dok nisu došli do to-bi-moglo-biti-to – mjesta. Krenuli su.

Trebalo je tri sata vožnje uskom krivudavom cestom dok se automobil napokon nije zaustavio. S jedne strane pusto polje koje je polako nestajalo u mraku. S druge drvena vrata i daleki zvuk potoka.

„To je to.“ Brzo je klimala glavom. Svakim trenutkom je postajala sve uzbuđenija. Nije više mogla stajati na mjestu. Sada je bila sigurna da su uspjeli te se požurila uhvatiti Seana za ruku i povući ga prema kući na čijem je pragu, ne tako davno, upoznavala Zaynovu majku.

Kucala je na vrata sve dok se ona napokon nisu širom otvorila. Ugledala je dobro poznatu ženu i toplo joj se nasmješila, jedva se suzdržavajući da je ne zagrli.

„Charlotte!“ Povikala je Gospođa Malik uzbuđeno. Bilo je očito da je jako iznenađena, a to nije bilo ni čudno s obzirom na to da joj je na vratima kasno navečer stajala djevojka za čiju dušu  se već nekoliko dana molila.

„Ja.. Um..“ Zastala je, shvativši da je teško pronaći takve riječi. „Željela sam vidjeti Zayna, je li on možda..“

„Spava u svojoj sobi.“ Prekinula ju je gospođa s osmijehom na licu.

„Oh.“ Bilo je sve što je Charlotte uspjela reći. Odjednom se njezinim tijelom počela širita neopisiva toplina i osjećaj sigurnosti. Nasmješila se. Zapravo se nije mogla prestati smješiti.

„Charlotte...“ Osjeti Seanovu ruku na svom ramenu i okrene se prema njemu. On joj mahne i napravi korak unatrag. Tek tada shvati da je ovo njihov oproštaj.

„Hvala.“ Prošapće, ali ipak dovoljno glasno da je on može čuti. Kao odgovor, namigne joj i napokon se potuno okrenuvši, ode i nestane iza drvenih vrata. Njihov oproštaj joj se nije svidio i nekoliko je trenutaka nepokretno stajala i gledala u prazno, nakon čega se napokon trgla i ušla u kuću za Gospođom Malik.

Ostavivši ono malo stvari što je ponijela u sobi u kojoj je spavala i ikada je prošli put bila ovdje, tiho, na prstima prošla je niz hodnik i ušla u Zaynovu sobu. Zastala je, ugledavši ga na krevetu. Nije joj bio prvi put da ga gleda kako spava, ali ovog je puta bilo drugačije. Ovog je puta u njoj taj prizor stvarao val novih, nepoznatih osjećaja koji su je ispunjavali i od kojih nikako nije mogla pobjeći. Tiho mu se približila i sjela na pod ispred kreveta. Bio je baš onakav kakvog ga se sjećala. Neuredne kose i vječnog polusmješka na licu. Izgledao je poput anđela, čak i kada je spavao.

Ne suzdrži se, podigne ruku i prstima mu lagano dotakne obraz. Morala je to učiniti, morala se uvjeriti da je stvaran. Bio je. Trenutak poslije, polako je otvorio jedno oko.

„Charlie?“ Glas mu je pospan, dubok, čuje se mrvica iznenađenosti. Charlotte se nasmije.

„Ja sam.“ Kimne. Nasmije se ponovno i provuče ruku kroz njegovu kosu. Njegove umorne oči odaju da nije potpuno svjestan što se događa. Zijevnuvši, malo se pomakne i potapša rukom pored sebe. Još uvijek osmijeha od uha do uha, Charlotte se zavuče ispod pokrivača. Trenutak poslije osjeti njegovu ruku na svom struku.

„Laku noć, Charlie.“ Prošapće i ona jedva razabere njegove riječi. Svi oni čudni osjećaji sada je ispunjuju još više, kao da je ni ne misle ostaviti na miru. Jedna suza joj poteče niz obraz, dok su usne još uvijek razvučene u osmijeh. Bio je to prvi put da je Charlotte Lis plakala od sreće. Sviđalo joj se.

-

Ne znam što da kažem. Znam da sam pred kraj sve upropastila i žao mi je, ali nisam si mogla pomoći. Pustila sam Cancer od MCR i rasplakala se samo tako. Možda je ipak bila loša ideja da započnem ovu priču. Ne znam zašto vam pišem ovo osobno sranje. NIkoga ne zanima. Oprostite.