66 days of happiness

Dvadeset prvo poglavlje

Dvadeset prvo poglavlje

11 Dana

Tog jutra Charlotte Lis probudila se s oštim bolovima u plućima. Trebalo je nekoliko desetaka minuta da se njezino disanje vrati u normalu, pri čemu joj je svaki uzdah zadavao novu bol koja je paralizirala cijelo njezino tijelo. Za nju je to bilo nešto novo, njezina bolest nikada se nije ponašala na taj način. Uvijek je bila bezbolna. Smrtonosna, ali bezbolna.

Kada je nakon nekoliko sati bol napokon postala podnošljiva, oboje su se složili da će biti bolje ako se vrate kod njezinih roditelja, najbližim letom.

-

„Jesi li sigurno u redu?“ Upita je zabrinutim glasom, vjerojatno peti put otkad je avion poletio.

„Jesam, Zayn.“ Nježno se nasmije, na trenutak se zacrvenivši. Mrzila se osjećati ovako. Bila je bespomoćna i to ju je činilo još tužnijom. Najrađe bi se rasmijala, povikala da je u redu, da mogu nastaviti raditi lude stvari. Ali nije mogla.

„U redu.“ Uzdahne i nasloni se dublje u sjedalo. Licem mu vlada nervozan izraz. Bio je uplašen. Od onog trenutka kada ga je probudila tihim vriskom, ne  može razmišljati ni o čemu drugome. Tek tada je shvatio – izgubit će je. Jako uskoro.

„Pričaj nešto.“ Kaže, nervozno trljajući dlanom o dlan što joj izmami još veći osmijeh na lice.

„Što?“ Upita na što on uzdahne.

„Što god ti pada na pamet.“ Kaže i nastane tišina. Jedino što se čuje su priglušeni glasovi ostalih putnika i stalni šum motora.

„Voliš li pjevati?“ Upita ga napokon, na što se on nasmješi.

„Volim, ali nije me lijepo čuti“, odgovori, bacivši pogled kroz prozor na bijele oblake pod njima, „ti?“

„Ne znam. Ne pjevam. Ne volim, pretpostavljam.“

„Pjevaj.“ Kaže joj on odjednom na što se njezine oči rašire.

„Upravo sam ti rekla da ne pjevam.“ Nasmješi se na što on zakoluta očima.

„Hajde da te čujem.“ Ostane uporan te ona počne tražiti kako da se izvuče.

„Ne znam ni što bi pjevala.“ Kaže i nasmješi se, ponosna na svoju ispriku.

„Pjevaj nešto iz crtića.“ Predloži joj napokon s budalastim smješkom na licu koji joj da do znanja da se ne može izvući.

„U redu.. Ali neću zvučati dobro.“ Prizna mu odmah jer zna da ne pjeva dobro. On samo podigne ruke, pokazivajući joj da ga nije briga.

Nakašlje se i počne pjevati završnu pjesmicu iz Potrage za Nemom. Prvo tihim, skoro nečujnim glasom, ali onda glasnije i glasnije, čudeći se kako je zapamtila sve riječi nakon samo jednog puta. Nakon pola pjesme utihne, ugledavši Zayna kako maše rukama njoj ispred očiju.

„U pravu si, ne zvučiš dobro.“ Kaže napokon na što ga ona udre šakom u rame.

„Začepi.“ Odgovori mu glasno, ali duboko u sebi sretna je zbog tog komentara. U životu se često sudarala sa situacijama da joj nisu govorili ružne stvari, čak iako je znala da ih zaslužuje čuti. Bila je bolesna, svi su je žalili, i to je bilo ono što je mrzila najviše.

„Iskren sam.“ Zayn slegne ramenima na što ona kimne, s zadovoljnim smješkom na licu.

„Sada ti.“ Kaže mu na što on odmahne glavom. „Hajde, ja sam tebi pjevala!“ Poviče i osjeti na sebi nekoliko pogleda drugih putnika. Zayn je još dugo promatra, nakon čega se začuje glas pilota. On pokaže na zvučnik i slegne ramenima, kao govoreći: 'Ne mogu ništa'.