66 days of happiness

Epilog

Tri puta je pokucao i, ne dočekavši odgovo, zakoračio u stan. Bio je velik i lijep, ali se to nije moglo vidjeti od hrpa papira, knjiga i kuverta koje su pokrivale gotovo cijelu površinu stana.

„Kreativni nered, ha?" Povikao je, znajući da on mora biti negdje ovdje. I zaista, uskoro se kao odgovor začuje uzdah te se Zayn nasmije.

„Ovako je ljepše." Odgovori mu pospani glas njegovog rođaka. Zayn priđe i sjedne na stolicu ispred njega. Matty otpije dugi gutljaj crne kave i vrati svoju pozornost novinama u ruci.

„Hej, kada si postao ovakav?" Zayn se nagne i udari ga šakom u rame, nadajući se da će na taj način barem malo trgnuti rođaka iz njegovog pospanog stanja. Bezuspješno.

„Kakav?" Upita ga, ne podižući pogled.

„Počeo si živjeti život onih starih pisaca iz filmova koje su sve napustili pa su se pretvorili u umišljene budale prepuštene alkoholu i brdu love." Rekao je, pokušavajući ne zvučati previše razočarano. A bio je. U jako kratko vrijeme nakon što je njegova knjiga izašla u svijet, Matty Malik se udaljio od svih i potpuno se promjenio, to su svi primjetili, ali je najviše boljelo Zayna kojemu je on bio najveća podrška.

„Slušaj", napokon podigne pogled i odloži veliku čašu kave na stolić pokraj sebe, „shvatio sam nešto. I ti ćeš uskoro, tada ćeš me početi podržavati. Sretan sam, upravo ovako, prepušten sebi i daleko od ostatka svijeta. Žao mi je ako se to nije uklapalo u tvoj plan."

Zayn razočarano odmahne glavom. „Nikako."

„Jesi li je pročitao?" Upita ga, odjednom mjenjajući temu.

„Tvoju knjigu?" Matty kimne. „Nisam bio spreman za to."

„U redu." Ustane i ode do prve hrpe knjiga te podigne jednu s samog vrha. Vrati se i pruži je Zaynu. „Kada se odlučiš."

„Naravno." Natjera se da se nasmije te se i on ustane, shvativši da će mu ova atmosfera jako brzo uništiti i onako ne baš dobro raspoloženje.

„Sretno." Mahne mu Matty kada bude kod vrata. Nije ga želio puštati da samo tako ode, ali je osjećao da nema izbora. Nije se mogao natjerati da osjeća, da voli. A Zaynu je trebalo upravo to.

Čim je izašao na svjež zrak, udahnuo je punim plućima. U onom stanu je bilo previše zagušljivo. Pogledavši oko sebe, shvatio je da je lijepo vrijeme, a ulice su prazne te je to najbolje vrijeme za šetnju.

Krenuo je uskom cestom, ne gledajući ispred sebe. Nije skidao pogled s knjige u njegovim rukama. Želio ju je otvoriti, jako je to želio, ali se istovremeno bojao to učiniti. Bojao se pročitati njezin kraj, iako ga je upravo proživljavao. Bio je dobar u skrivanju svega što se događa.

S vremenom se počeo oporavljati od smrti Charlotte Lis. Znao je da bi ona htjela da nastavi s ludim, nezakonitim životom ispunjenim umjetnošću pa je ostvarivao njezinu želju.

Bio je usamljen. Uvijek je bio sam i, iako si je neprestano govorio da mu je skroz u redu tako, duboko u sebi je znao da je to laž. Nije bilo u redu. Nije se morao ni za koga brinuti, nikoga nasmijavati. Nije morao nikoga voljeti. A želio je.

Nastavio je s životom kao da je Charlie još uvijek dio njega. Na neki način je i bila. Osjećao je njezinu prisutnost gdje god bi otišao. Sve oko njega, svaka stvar, svaka pojava, vrištala je njezino ime. Od toga nije mogao pobjeći.

Ali nikada nije zaboravio na obećanje koje joj je dao. Ostajao je sretan. Bilo je teško, neopisivo teško, ali se trudio. I uspijevalo mu je. Ipak nije bio sam. Ona ga je neprestano pratila, koračala je njegovim stopama, bila iza njegovih leđa. A sve dok je ona bila uz njega, on je ostajao sretan.

66 Dana sreće

NIkada te neću zaboraviti, Charlotte Lis

M.M

osjećam da sam usrala ovaj epilog, ne znam zašto. ali ne bih mogla dalje pisati, bilo bi samo gore.

Huh. Gotovo je? zaista je. Nakon nešto više od jedne godine, završila sam i ovu priču. neću lagati, nisam tužna što je gotova. možda malo, ali je istina da je predugo trajala. bilo je jako puno trenutaka kada sam željela sam odustati od svega i zaboraviti na ovo. Ali nisam. nekim dijelom zahvaljujući vama.

hvala vam svima koji ste bili tu, koji ste čitali ovo, proživljavali ovo zajedno sa mnom. znam da nisam najbolja autorica, znala sam ne pisati po dva mjeseca, pisati one minimalne nastavke kada mi se nije dalo, ali vi ste mi se uvijek vraćali i hvala vam na tome. zadnje vrijeme ova priča i ne dobivapreviše pažnje, jedva nekoliko osoba komentira. razumijem to. sama sam kriva. trebala sam se više brinuti oko ove priče umjesto toga da je toliko zapustim, opet i opet. i zato vam hvala još više. što su neki ipak dočekali kraj.

piše u wordu 50.000 riječi. hah, pa, ponosna jesam. Najduža priča koju sam ikada napisala.

na početku sam vam napisala da ne želim da ovo bude još jedan ljubavni fanfiction. i nadam se da sam uspjela napraviti od ovoga nešto puno više. željela sam napisati priču o jako, jako tužnoj temi, ali da to bude jedna od najsvjetlijih priča koje ćete ikada pročitati. na neki način sam je pisala po vlastitim uspomenama, pogotovo posljednje dijelove. zato mi i toliko znači. zaista se nadam da ste vi osjetili barem djelić mojih osjećaja.

sada se valjda moramo oprostiti? hvala vam još jedanput. znam svoje greške kod ove priče i nadam se da ih u budućnosti nećuu ponavljati.

ne, nisam vam dovoljno zahvalila. ova priča je tako dugo bila dijelom mene da valjda nisam spremna staviti završnu točku. U trenutku kada ovo pišem ima 31,7 tisuća čitatelja, 2,31 tisuću glasova i 400 komentara. i hvala vam na tome.

well, znam da ne komentirati puno, ali ovo je posljednja šansa da popričamo o ovoj priči pa bih zaista voljela da mi nešto napišete, onako za kraj.

možda da mi odgovorite na pitanja? kada i kako ste saznali za ovu priču? koji vam je najdraži trenutak među njih dvoje? kako ste vi zamišljali ovaj kraj?

volim vas. x