66 days of happiness

Drugo poglavlje

Charlotte se nije prisjećala tog tajanstvenog dečka tijekom cijelog puta do kuće. Koračala je jako sporo, razmišljajući, rekli bi neki. Ali ne, njezinim mislima vladala je praznina. Sve dok se nije zaustavila ispred zgrade od žutog kamena, obrasle zelenilom.

Bez riječi je prošla pokraj niskog, debeljuškastog čovijeka na vratima. Nikada joj se nije sviđao, ali je prema njemu uvijek pokušavala biti što pristojnija. Ali danima poput današnjeg, nije marila za pristojnost.

„Čekajte, mademoiselle.“ Zaustavila se, čuvši njegov po običaju nezadovoljan glas kako je doziva.

„Znate li koji je danas dan?“ Upitao je sarkastičnim tonom kada se pojavila ispred njega. Odmahnula je glavom na što se on zlobno nasmijao.

„Naravno, Miss. Lis je kao i uvijek glavom u oblacima. Ali, smijem li napomenuti, za tri dana počinje lipanj, a ja još uvijek nisam dobio novac za stan. Za travanj!“ Vikao je bezosjećajno na djevojku ispred sebe. Charlotti se iskreno nije nimalo sviđala činjenica da toliko duguje vlasniku malenog stana u kojem živi. Ali posljednjih nekoliko mjeseci živjela je od ušteđevine njezinog brata, trošeći većinu novca na skupo liječenje. Pitala se može li okrutan čovijek poput onoga ispred nje shvatiti koliko joj je teško.

„Potrudit ću se donijeti ga što prije.“ Rekla je tiho, gledajući u pod.

„Slušam to otkad si došla ovdje. Dosta mi je! Imaš mjesec dana da doneseš sve što mi duguješ, ili nestani odavdje!“ Ponovno je povisio ton što ju je natjeralo da se naježi. Bojala se tog čovijeka.

„Nestat ću i prije.“ Tužno je prošaptala Charlotte, ali do njegovih ušiju zvuk nije došao te je iznervirano zalupio vratima, ostavivši djevojku samu ispred starinskog lifta.

Čim je ušla u svoj mali dvosobni stan, umorno je uzdahnula. Bila je na nogama cijeli dan i osjećala se jako iscrpljeno. Toliko iscrpljeno, da su se joj se oči zaklopile čim je legla na neuredno pospremljen krevet u kutu sobe.

Kada se ponovno probudila, zrake sunca više nisu osvjetljavale maleni prostor u kojem se nalazila. Umjesto toga, pogledavši kroz prozor, ugledala je crno noćno nebo i stotine zvijezda na njemu. Spustivši pogled, ugledala je grupicu ljudi kako se kreću niz njezinu ulicu. Šalili su se, smijali. Izgledali su sretno. Svi su u rukama su držali velike košare sa cvijećem, dok je najmlađi od njih, dječak crvene kose i sitnije građe, nosio veliku svjetiljku koja je svjetlila različitim bojama. Taj radosni prizor uspio je izmamiti osmijeh na pospano lice Charlotte Lis. Čim je ugledala cvijeće, sjetila se koji je danas dan. Radosno je uzela svoju torbu, u nju ubacila bilježnicu i olovku te je istrčala iz zgrade.

Te noći cijeli grad je bio ukrašen cvijećem i unatoč tome što je ponoć odavno prošla, ulice su bile jarko osvjetljene svjetiljkama u rukama prolaznika. Te noći su svi stanovnici tog malenog grada bili sretni i bezbrižni.

Brzim koracima Charlotte je došla do mjesta gdje su se zidine grada stapale s valovima mora. To je bilo jedno od njoj najdražih mjesta u gradu. Sjevši na svoju uobičajenu klupicu, zagledala se u daljinu. Nije mogla vidjeti daleko, ali svo more koje je mogla vdjeti, bilo je prekriveno cvijećem.

Prije puno godina, neki kažu sto, neki tisuću, u tom gradu živjela je djevojka po imenu Florence. Bila je jedna od najljepših djevojki toga vremena. Uvijek vesela i nasmijana. Svi su je pamtili po njezinim bajkama. Bile su to obične bajke za malu djecu, ali kada ih je ona prepričavala, u njih su vjerovali čak i odrasli. Čak je i ona prestala razlikovati stvarni svijet od izmišljenog.

Florence je jako voljela jednog dečka. Bio je pomorac i često je bio na moru. Nekada ju je ostavljao na nekoliko dana, nekada na nekoliko mjeseci. A ona ga je svaki put sve više i više čekala. I svaki put kada se vraćao, bila je najsretnija djevojka u čitavoj zemlji.