66 days of happiness

Knjiga druga - Petnaesto poglavlje

66. Dan

Plakao je.

Gledao ju je kako se izmiče, boreći se za svaki uzdah, boreći se protiv nevidljive sile, dok su je snažne ruke držale kako ne bi izmakla kontroli. I plakao je.

Možda joj je u tom trenutku bio najpotrebniji, možda je morao ponovno doći, zatvoriti oči na ono što se događa i stvoriti bajku kojoj nikada ne dolazi kraj. Ali više to nije mogao.

Gledao ju je kako se trese, dok joj usne oblikuju riječi bez značenja. Gubio ju je. Gubio ju je, a ona više nije niti bila ona.

Kada se bojiš nečega, trebaš se dobro pripremiti onome što slijedi i strah će postajati manji i manji sve dok potpuno ne nestane. Ali nema načina da se pripremiš za gubitak voljene osobe. Koliko je noći proveo, pripremajući sebe, govoreći si da će se to dogoditi. Ali ne, strah nije izbljedio. Nije ni tuga, neopisiva tuga koja je dovoljno jaka da prožme cijelo tvoje tijelo i uništi i posljednji djelić tebe.

Uvijek je vjerovao u čudesa. Uvijek je upravo on bio taj koji je vjerovao i tjerao druge da vjeruje. A sada se sve rušilo ispred njegovih očiju. Čudo koje je tako dugo čekao nije stiglo.

Osjetio se budalom. Toliko je dugo vjerovao u sretan završetak i odbijao slušati druge. Toliko je dugo nada ispunjavala njega cijelog, cijeli njegov svijet, da bi na kraju sve ispalo uzalud. Jer čudesa ne postoje. Rečenica sve će biti u redu bila je namjenjena ljudima kojima treba momentalna utjeha. Ali nije bila ništa više od toga. Jer, na samom kraju, ništa nije u redu.

Gledao ju je kako stenje poluotvorenih usta. Nije je ni pokušavao prepoznati u očajnoj djevojci koja je proživljavala svoje posljednje trenutke. Ona više nije bila tu.

Svom snagom svog umirućeg tijela, odgurnula je ruku svoje majke, počevši izgovarati još jednu riječ koju nije dovršila. Širom otvorivši oči, glasno je zastenjala. A onda se sve smirilo.

Otišla je. Otišla je i sa sobom odnijela sve želje i nade, sve uspomene i sretne trenutke. Otišla je i sa sobom odnijela njega cijelog.

Dugo nisam plakala pišući