66 days of happiness

Deseto poglavlje

19 Dana

Još dok je bila u polusnu, Charlotte je začula tiho kucanje na vratima te je pospano otvorila oči. Nakon još nekoliko slabih udaraca, vrata su se otvorila i Zaynova glava je provirila u sobu.

„'Jutro Charlie!“ Pozdravio ju  je s nježnim osmjehom na licu. Kada se uspravila u svom mekom krevetu, polako je ušao u sobu i zatvorio vrata za sobom.

„'Jutro Zayn.“ Odgovorila mu je tiho, još uvijek omamljena od sna.

„Kako si spavala?“ Sjeo je na rub njezinog kreveta i prošao rukom kroz svoju kosu, učinivši je još neurednijom nego prije.

„Dobro.“

„Jučer nisam imao priliku pitati te, kako ti se svidjla moja obitelj? Znam da su možda previše glasni za tebe, ali vjeruj mi...“ Počeo se opravdavati, ali ga je prekinula.

„Predivni su. Trebaš biti sretan što imaš nekog takvog uz sebe.“

„I sretan sam.“ Odgovori, ali tek onda shvati koliko je Charlotte zapravo tužna zbog svega što se dogodilo s njezinom obitelji. Približio joj se i povukao je u svoj zagrljaj.

„Želiš li ih vidjeti?“ Upita je tiho, držeći njezine ruke u svojima.

„Koga?“ Upita ga, ne shvaćajući o kome govori.

„Svoje roditelje.“ Na trenutak je nastala tišina. Zayn je započeo temu koja je djevojci bila jako bolna, znao je to. Ali htio  je čuti što ona želi.

„Da.“ Odgovorila je tiho i na trenutak mu se učini da sumnja u svoj odgovor. Ne bi ju krivio da je rekla ne. Ne nakon onoga što su učinili.

„Ako uskoro umirem, želim ih vidjeti i pitati ih ono što sam htjela od dana kada su me napustili.“ Nastavila je. Pogledao ju je u oči, misleći da će zaplakati. Ali ona je bila hladna. Kao da je nije briga.

„Nemoj o tome.“ Nježno ju je ušutkao i maknuo joj pramen kose s lica.

Još nekoliko minuta ostali su u takvom položaju, nakon čega su se razdvojili. Ustao je na noge i otišao do vrata.

„Spremaj se i dolazi na doručak.“ Rekao joj je sa smješkom i napustio sobu. Kada su se vrata ponovno zatvorila, bacila se natrag na krevet, zabivši lice u jastuk. Oduvijek je to radila. Koliko god to smješno zvučalo, samo tako je mogla smiriti misli.

Pitanje koje joj je postavio Zayn, zbunilo ju je. Želi li vidjeti svoje roditelje? Rekla je da ali nije bila sigurna u to.

Već osam godina proganja je jedan te isti prizor. Jedna te ista uspomena. Nije bila zlopametna, niti osvetoljubljiva. Ali taj dan nikada neće zaboraviti.

(A/N, sjećate se zašto su joj roditelji otišli i što joj je bilo s bratom? Ako ne, pročitajte treće poglavlje)

Mama joj je brzim i nemarnim pokretima ruke zavezala dvije pletenice i stavila kapu preko njih. Stavivši joj ruksak na leđa, pogurala ju je prema vratima.

„Mike, idemo!“ Povikala je glasno. Njezin glas uplašio je malenu Charlie. U njemu nije bilo majčinske ljubavi i dobrote.

To jutro bilo je jedno od najgorih za obitelj Lis. Svi osjećaji pomješali su se, tjerajući ih postaju sve nervozniji, nestrpljiviji. Odnekud je iskočio Gospodin Lis i uhvatio svoju ženu za ruke.

„Smiri se.“ Naredio joj je hladnokrvno. „Sve je u redu.“

„Stalno se bojim da radimo nešto pogrešno.“ Odgovori mu ona tihim glasom. On prođe rukom kroz njezinu kosu i spusti nježan poljubac na njezino čelo. Sve ostalo se dogodi tako brzo da malena Charlie ne stigne ništa osjetiti. Pojavi se Mike, crvene oči odaju da je cijelu noć plakao. Roditelji izguraju djecu iz stana i zaključaju vrata. Zvone na vrata susjede. Ostavljaju malenu Charlie u rukama starice.