8 Dana
„Charlotte!“ Pri pogledu na nju usne su mu se razvukle u široki omijeh. Ona je odgovorila tužnim pogledom. Približivši se, sjela je na njegov krevet i uzela njegovu toplu ruku u svoju.
„Plašiš me.“ Pobjegne mu zabrinuti smješak kada se ona nakašlja.
„Jučer sam pričala s mamom.“ Rekla je podigla oči na njega.
„Charlie, pa to je predivno. Jeste li sve sredile?“ Upita je s iskrenim osmijehom na licu, na što ona slegne ramenima.
„Valjda.“ Odgovori tiho. On, ne ugledavši tužnog sjaja u njezinim očima, podigne se i povuče je u svoj zagrljaj.
„Tako mi je drago.“ Kaže. Poželi reći još nešto, ali ga ona prekine.
„Zayn.“ Njezin ozbiljan glas ispuni prostoriju te ga lagano odgurne, spustivši pogled.
„Što je?“ Upita je zbunjeno, ne shvaćajući što se događa. Kada ona ne odgovori, smjesti ruku ispod njezine brade i približi njeno lice svojemu. „Charlotte?“
„Ona.. Želi da ovih nekoliko dana koliko mi je ostalo provedemo zajedno, kao obitelj.“ Glas joj je tih, hladan, ravnodušan rekao bi netko. Ali unutar sebe djevojka vrišti, jedva suzdržavajući emocije.
„Charlie pa to je odlično!“ Kaže, sada već smirenije, shvaćajući da nešto nije u redu. I u pravu je. Zagleda se u njezine tužne smeđe oči. Ona odmahne glavom.
„Želi da odeš.“ Kaže napokon. Kada osmijeh nestane s njegovog, uvijek nasmijanog lica, sve u njoj se slomi. Ovo je izgledalo puno lakše u njezinoj glavi. Mogla je podnijeti sve. Ali ne njegovo lice bez osmijeha kojeg je tako voljela.
„Zayn..“ Započne, ali je on prekine.
„U redu je. Razumijem je.“ Kaže, kimnuvši.
„Nije u redu.“ Otme joj se tihi priglušeni jecaj. On ponovno omota svoje ruke oko nje i povuče je u, ovaj put puno snažniji zagrljaj.
„Ne želim da odeš.“ Prošapće djevojka, na što se on tužno nasmije. Idućih nekoliko minuta sjede u tišini, zagrljeni.
Zaynove misli bile su pomiješane. Baš poput njegovih emocija. Znao je da će se to morati dogoditi. Znao je to u svakom trenutku od onog kada joj je prvi put prišao. Morat će je pustiti da ode. To je i radio. Pružao joj je podršku s tužnim polusmješkom na licu. Disao je smireno, što je bilo iznenađenje i za njega samog. Nije bio uznemiren. Riječ 'slomljen' bi bolje odgovarala.
„U redu.“ Charlotte se napokon odvoji od njega i duboko uzdahne.
„Želiš li da sutra provedemo cijeli dan zajedno? Kasnije ću nabaviti karte za najbliži let.“ Predložio je na što ona kimne.
„Naravno.“ Kaže i brzim koracima napusti njegovu sobu.
Čim stigne do svoje sobe, zalupi vratima i baci se na krevet, jecajući. Nije mogla vjerovati da se to zapravo dogodilo. Je li mu zaista upravo rekla da ode? Je li zaista rekla jedinoj osobi koja je unosila svjetlo u njezin život, da ga sada napusti?
Uspravi se i zagleda se u vlastiti odraz u ogledalu. Oči su joj crvene. Obrazi, puni pjegica, vlažni su od suza.
„Mrzim te.“ Prošapće slomljenoj djevojci u ogledalu.
U tom trenutku je shvatila koliko je sve ostalo bilo nebitno. Njezini roditelji, njezina bolest, njezina prošlost.. Koliko je sve to bilo nebitno kada je bila s njim. A sada? Sada ga tjera od sebe i oduzima si šansu da svojih posljednih nekoliko dana provede sa osmijehom na licu.
So this is sad.. Hate me if you want
Nastavak je kratak, ali mislim da je okej. Rekla sam vam da će zadnji nastavci biti takvi. Iako, idući je duži. Barem se nadam.
Eto, ostavite mi svoje mišljenje, puno bi mi značilo. Hvala što pratite ovu priču. Volim vas <3
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
