66 days of happiness

Deveto poglavlje

Deveto poglavlje

20 Dana

Čim se Charlotte probudila tog jutra, dočekala ju je iznenadna i prodorna bol u cijelom tijelu. Soba se vrtjela, mjenjala veličinu i boju te je djevojka na trenutak pomislila da sanja. Sve je izgledalo previše nestvarno. Nikada prije se nije osjećala ovako, i morala je priznati da joj se osjećaj nije nimalo sviđao.

„Mamurluk, ha?“ Duboki muški glas ju je preplašio i natjerao da poskoči što je proizvelo novu bol u njezinom tijelu. Njegovo pitanje zvučalo je tako glasno te je  odjekivalo njezinim mislima još jako dugo. Kad je sve napokon nestalo, okrenula se i ugledala Zayna kako sjedi nedaleko od nje, na rubu kreveta.

„Molim?“ Čuvši njezin pospan, zbunjen glas, i ugledavši dugu valovitu kosu kako strši na sve strane, nije se suzdržao da se ne nasmije.

„Jesi svjesna koliko si jučer popila?“ Njegovo pitanje ju je totalno izbacilo iz takta. Ona je Charlotte Lis, nemoguće je da je pila alkohol.

„Ne...“ Rekla je tiho, još uvijek ga gledajući zbunjenim pogledom.

„Prijetila si da ćeš me pojesti.“ Rekao je tiho, smijući se događajima prošle noći. Charlotte je bila tako drugačija jučer, a sada sjedi ovdje i izgleda tako nevino.

Ustao je s kreveta, došao do ormara i izvadio čistu odjeću koju je spremila Brianna. Bacio ju je u djevojku na krevetu, time je trgnuvši iz razmišljanja.

„Koliko je sati?“ Upita ona, osjetivši jaku glad.

„Dva popodne.“ Odgovori joj, pogledavši na sat. Usne mu se ponovno razvuku u smješak, dok ga ona samo nastavi gledati široko raširenih očiju.

„Spremi se i dolazi u kuhinju. Pojest ćeš nešto i krećemo.“ Rekao joj je brzo, napuštajući sobu.

„Krećemo gdje?“

„Vidjet ćeš.“ Odgovori joj s tajanstvenim smješkom na licu i nestane iz sobe. Opet to njegovo vidjet ćeš. Počelo ju je jako nervirati.

Nakon kratkog doručka, tijekom kojeg Brianna nije prestajala pričati o njihovom provodu prošle noći, pozdravili su se, uzeli svoje stvari i ponovno sjeli na motor. Dok se Charlotte smještala i navlačila kacigu na sebe, Zayn je izvadio svoj mobitel te brzo natipkao poruku.

„Večeras dolazim. Okupimo se na našem mjestu.“ Bile su dvije jednostavne rečenice koje je poslao skoro svim svojim kontaktima.

Iako to još nije rekao Charlotte, idućih nekoliko dana odlučio je provesti s njom i sa svojom obitelji. Druživši se s Briannom, sjetio se koliko su svi oni zabavni i shvatio da je i njemu i njoj potrebno upravo to.

Dok su bez riječi vozili tihom napuštenom cestom, prisjećao se svojeg djetinjstva koje je proveo daleko od grada. Postalo mu je krivo što je od njihovog zadnjeg obiteljskog okupljanja prošlo čak dvije godine. U malom selu, udaljenog od grada nekoliko sati vožnje, živjeli su svi ostali članovi obitelji Malik. Njegovi roditelji, njegov djed i njegova sestra, njegove rodice, rođaci, njihove obitelji... Prije nego što se toliko udaljio od svih njih, običavali su cijelo vrijeme provoditi zajedno. Njihova obitelj bila je velika i glasna. Dok je bio dijete, Zaynu se ponekad činilo da će ga svi ugušiti svojim zagrljajima, ali sada je počeo shvaćati koliko je to predivno. I htio je to pokazati djevojci koja ga je u tom trenutku čvrsto grlila oko struka. Jer ona to nikada nije imala.

„Stigli smo!“ Napokon je zaustavio motor. Skinuvši crvenu kacigu, djevojka je pogledala oko sebe. Nalazili su se ispred velikih drvenih vrata, ulaz u selo pretpostavila je. Okruživalo ih je polje. Negdje izdaleka se čuo zvuk tekuće vode, kao da je tamo neka rijeka.