66 days of happiness

Knjiga druga - Šesnaesto poglavlje

Po mišljenju Zayna Malika, sprovod Charlotte Lis je bio usran.

Pojavili su se usrani, sebični ljudi koji Charlotte nikada nisu upoznali. A najgori od njih su primali zagrljaje i riječi utjehe.

Bili su obučeni u crno. Svaka duša je bila u crnom što je činilo sprovod prosječnim i površnim. U crnome možete doći na svaki sprovod, očekuje se da to učinite. Sprovod Charlotte Lis je trebao biti nešto posebno. Trebao je to biti praznik boja, inspiracije i umjetnosti. Trebao je to biti praznik sreće. Ali nije bio i to je samo potvrdilo Zaynovu pretpostavku o tome da nema apsolutno nikakve šanse da su ti usrani ljudi ikada upoznali CharlotteLis.

On je obukao sivu majicu. Nosio ju je onaj dan kada su on i Charlotte prvi put otišli u stan njegovog prijatelja i počeli crtati po zidu te je bila toliko išarana bojama da se siva gotovo uopće nije vidjela. A ako i je, to je Charlotte bila najdraža boja. Rekla mu je to na njihovom samom početku, na plaži. ON je odgovorio da to nije boja što je još uvijek vrijedilo, ali je taj dan odlučio napraviti iznimku.

Svi su plakali što je činilo stvar još gorom. Plakanje je bio tako sebičan čin. Charlotte Lis je umrla nakon užasnih osamnaest godina života kojeg se moglo nazvati životom samo zbog njegova posljednja dva mjeseca, a oni su plakali.

Zayn ne bi mogao zaplakati ni da mu život ovisi o tome. Bio je prazan, lišen emocija i osjećaja. Boljelo je. Boljelo je gore od bilo koje fizičke boli koju bi puno rađe primio samo da ne osjeća onu unutrašnju. Nije ga napuštala ni na trenutak. Oduzimala mu je sve, mogućnost smijanja, zdravog razmišljanja, želju za životom. Ali nije mogao plakati. Nije bio siguran hoće li ikada moći.

I Matty je bio tu. Neprestano je brisao oči žutom maramicom, ali nije bilo nikakvih šansi da uspije sakriti crvenilo. Pozdravio je rođaka lagano kimnuvši glavom, ne osjećajući da može učiniti išta više od toga. Približio se grobu Charlotte Lis i među raznim cvijećem ostavio pravokutnu kutiju. „Nadam se da će ti se svidjeti." Prošaptao je, tužno se nasmješivši. „Napisao sam je po tvojim uputama."

Kasnije su neki podijelili s drugima svoje uspomene na Charlotte. Bile su to sive, dosadne uspomene koje su trebale ispasti dirljive. Nisu. Zayn nije progovorio. Znao je da ima priča više od ikoga ovdje, ali te priče su bile posebne. Njihove zajedničke uspomene, svaki dan Putovanja, definitino nije bilo nešto što bi obični, dosadni ljudi u crnome mogli razumjeti. Zadržao ih je za sebe, znajući da će se još jako dugo i sam prisjećati svega što su prošli zajedno. Ali to je bilo u redu.

Koliko je god odbijao povjerovati u to, upravo je ovako izgledao kraj njihove priče. Bio je sam, okružen ljudima koji nisu zalužili biti tu i razmišljao je o njoj. Prisjećao se trenutaka kada se ona smijala i to ju je činilo živom u njegovim mislima. To mu je pružalo osjećaj da je pokraj njega.

Epilog ide čim ga napišem
Voljela bih čuti vaše mišljenje