66 days of happiness

Trideseto poglavlje

 

2 Dana

To jutro Charlotte Lis doznala je od majke da u ladici ispod kamina drže sve obiteljske albume. Sačekavši dok njezini roditelji nisu otišli raditi u vrt, sporim koracima prišla je kaminu i spustila se na koljena ispred njega.

Nekoliko puta je snažno potegnula za ručku prije nego što se ladica napokon otvorila. Bilo je unutra tek pet-šest albuma, ali bilo je očito da je u njih strpano puno više slika nego što bi trebalo zbog čega su izgledali neuredno i staro. Ali Charlotte nije marila. U ruke je uzela onaj najveći, svjetlo rozih korica, te ga otvorila, ni ne trudivši se doći do kauča.

Na prvoj stranici nije bilo slika. Umjesto njih, bio je zaljepljen zgužvan papirić kojeg se djevojka potrudila ispraviti. Slova na njemu bila su sitna, ali uredna. Vidjelo se da je onaj koji je pisao uložio puno truda u tu malu zgužvanu porukicu.

Draga Susan, danas je vjerojatno prvi put kada sam zahvalan na tvojoj navici da budeš neuredna. U podrumu sam pronašao hrpu starih slika mene, tebe, djece. Mislio sam da će to biti dobar rođandanski poklon. Ne fotografije, već uspomene koje one donose. Misliš li isto?

Tvoj Andrew

Charlotte odloži papirić i na trenutak se zamisli. Upravo je pročitala riječi svojeg oca, upućene njezinoj majci. Ta pomisao stvarala joj je čudni osjećaj u stomaku. Nikada ne bi rekla da ijedno od njezinih roditelja imaju osjećaje poput tih.

Zaljepivši papirić natrag na prvu stranicu, okrenula je stranicu.

Prva fotografija bila je slikana za Božićno vrijeme, to se moglo zaključiti po boru i ukrasima na prozorima. U centru se nalazila Charlottina majka. Bila je jako mlada, potpuno drugačija, ali Charlotte ju je ipak prepoznala. Bore i umorne oči zamjenila je radost na licu te osmijeh od uha do uha. Odavno nije vidjela majku u takvom izdanju. Za ruku držala je malog dječaka blijede kože i plave, skoro bijele kose. Djevojci je trebalo nekoliko minuta da shvati tko je to, a kada je, oči su joj se raširile, a desna ruka pokrila usta. Bio je to Mike. Čvrsto je držao majku  za ruku i smijao se, gledajući točno u kameru. Charlotte osjeti prodornu bol u plućima, suze joj se počnu skupljati u kutovima očiju od pogleda na svog malog nasmijanog brata.

Ispustivši jecaj, okrene stranicu. Mike s mamom u parku. Okrene i nju. Mike s mamom slažu slgalicu. Okrene ponovno. Mike i mama. Mike i mama, nasmijani, sretni. Iznervirano potegne za list papira i otkine ga. Na trenutak se uplaši, ali onda njezinu pažnju zaokupi iduća slika.

Na njoj je Mike za ruku držao djevojčicu, puno sitniju od sebe. Malenu Charlotte. Ljubio ju je u obraz, dok se ona nevino smijala, gledajući u kameru.

Charlotte Lis ispusti vrisak i baci album iza sebe. Legne na pod i drhtavim rukama pokrije oči. Vrisne još jedanput, znajući da je ionako nitko ne može čuti. Prizor nasmijanog brata joj ne izlazi iz misli. Zamišlja ga kako se smije, uzbuđeno priča, grli je.

„Uskoro ćemo se ponovno vidjeti, Mike. Jako uskoro.“ Prošapće, još uvijek zatvorenih očiju.

-

And again, what did i do there? Idk

Pretpostavljam da su ovi nastavci svima dosadni, zato ih skraćujem. But, uskoro je gotovo, ne brinite se.

Eh i, ako se sjećate da sam negdje prije spomenula ime Charlottine majke, molim vas recite jer ja nisam mogla naći pa sam je ponovno nazvala