66 days of happiness

Dvadeset deveto poglavlje

3 Dana

Udahnuvši svjež, pomalo hladan zrak, osjetio je vrtoglavicu. Noge su ga boljele, kao i ostatak tijela, zbog dugog vremena provedenog u nepomičnom položaju u avionu.

Putnici oko njega su žurili. Koračali su brzim koracima i za sobom vukli svoje prepune torbe.

Ali njemu se nije žurilo. Hodao je polako, pažljivo promatrajući ono što ga okružuje. Nije si to želio priznati, ali u svakoj sitnici koja ga je okruživala, tražio je nju. Tražio ju je u sivim oblacima na nebu, koji su se skupili tu, kao da oplakuju njihovu sudbinu. Tražio ju je u laganom povjetarcu, zamišljao kako njezine smeđe kovrče lete i pokrivaju joj lice, ona se smije. Tražio ju je u tihoj pjesmi koja se jedva čula preko njegovih slušalica, prisjećao se njezinog glasa, tako tihog, tako smirujućeg, tako voljenog. Tražio ju je svugdje, ali nije ju pronalazio. Nije je bilo. Nigdje. Charlotte Lis ostala je samo sjenka u njegovom srcu.

Dlanom je pokrio oči, u pokušaju da zaustavi suze. On nije bio tip osobe koja plače. Nikad. Prezirao je i samu pomisao na to da zaplače, koliko god teško bilo. Ali bio je tip osobe koja voli. A kada ti oduzmu voljenu osobu, kada ti oduzmu najbolji dio tebe, zaboraviš na sve što si mislio prije. Ostajete samo ti i bol prouzrokovana uspomenama na nju.

Uspio je potjerati suze. I za nekoliko trenutaka, ponovno je bio samo jedan od putnika koji su se brzim koracima kretali prema ulasku u aerodrom.

-

Tvoj trzaj je bio brz i odlučan. A ja evo mučim sva čula, da oživim onaj uzavreli čas. Onaj oštri bljesak tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo i tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor (s juga dolazi) i lovim u njemu val tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju, nije li možda, bar malo, na njima ostalo leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?

Tražim dušu tvoju u duši tišine, krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje.

-Modra elegija, Nikola Milićević

-

So... Prošlim nastavkom sam sve razočarala, pokušavala sam se ispraviti ovim. Što mislite?

Na kraju nastavka imate mali ulomak iz elegije Nikole Milićevića, prije nekoliko dana smo je obrađivali na hrvatskom i zaljubila sam se u nju. Na neki način, ovaj kratki nastavak i je inspiriran njome. Zato sam vam stavila taj mali djelić, da podjelim s vama nešto što je mene oduševilo.

Hvala onima koji prate ovu priču. Puno, previše vam hvala