66 days of happiness

Knjiga druga - Trinaesto poglavlje

55 Dana

Chris Sanders iznervirano obuče plavu košulju, otpuhnuvši pramen crne kose s lica. Brzim i teškim koracima dođe do ormarića pokraj kreveta i uzme mobitel kojeg je tu bacio prije nekoliko trenutaka.

Nije bio siguran koliko će dugo biti u stanju podnositi ovakve stvari. Nitko ga na njegovom poslu nije doživljavao ozbiljno. Nije bio dovoljno dobar niti za dijeljenje kazni brzim vozačima ili lovljenja pijanih tinejđera. Ali kada god se radilo o događaju poslije ponoći, kada je većina njegovih kolega spavalo ili se opijalo po barovima, svi su zvali njega.

Zaustavio je policijski automobil ispred stražnjeg ulaza u prodavaonicu i tiho se iskrao iz njega. Ušao je unutra i primjetio da sva svjetla gore.

Učini nekoliko koraka niz prolaz s grickalicama i slatkišima i skrene u dio s ukrasima za tulume gdje na podu ugleda sitnu djevojku, okruženu raznobojnim balunima, s dvije praznične kapice na glavi.

,,Mislim da ti ne trebam govoriti zašto si uhićena?"

-

,,Pst, Charlie." Djevojku probudi dobro poznati glas. Pospano otvori oči i ugleda da je još uvijek okružuje mrak.

,,Diži se." Naredi joj te ona skrene pogled. Ugleda ga na vratima, obučen u crnu kožnu jaknu u ruci je držao veliku plastičnu kantu.

,,Što izvodiš?" Prošapće, pretpostavivši da provaljivati u bolnicu dok svi spavaju baš i nije dozvoljeno.

,,Kako si?"

,,Dobro?" Kaže to gotovo kao pitanje, još uvijek ne shvaćajući što on izvodi.

,,Onda pobjegnimo!" Na licu mu se pojavi uzbuđeni osmijeh.

,,Sada?" Upita sumnjičavo, ali ipak osjeti kako uzbuđenje raste. Kada Zayn kimne, polako ustane na noge. Izvadi iglu iz ruke i malo se zaljulja, kako bi trenutak kasnije vratila ravnotežu. Znala je da to nije pametna odluka, liječnici su bili jasni kada su govorili da se lijek mora neprestano nalaziti u krvi djevojke, inače bi mogla znatno oslabjeti. Ali bila je spremna riskirati za tu jednu, možda posljednju noć, u kojoj će moći zaboraviti sve što se događa i na trenutak postati normalna djevojka.

Pet minuta kasnije, par se iskrao kroz zadnji izlaz. Na trenutak se zaustave, kako bi se uvjerili da su izašli neprimjetni, a onda produže do drveća u čijoj se sjeni sakriju.

,,Sve u redu?" Upita je, uhvativši njezinu ruku. Ona kimne i zadovoljno se nasmije, udahnuvši svježi zrak koji joj je toliko nedostajao.

„Onda? Gdje idemo?" Upita ga uzbuđeno, po prvi put bacivši pogled na kantu koju je Zayn cijelo vrijeme držao u ruci. Bila je do vrha ispunjena bočicama s bojama. Podigne pogled i podigne obrvu, promatrajući nevino lice dečka nasuprot sebe.

„U blizini se otvorila izložba neke moderne umjetnosti." Slegne ramenima, nasmijavši se.

„I?"

„I to je jedno veliko jednobojno sranje." Završio je ravnodušnog izraza lica.

„Oh, stvarno?" Upita ga, zato što posumnja da je toliko loše, a i ovaj razgovor joj se nije sviđao pošto se između njih još uvijek nalazila kanta s bojama. Bio je to Zayn Malik, ako je zakonito, njemu nije bilo zabavno.

„Ne brini se, sredit ćemo to." Ponovno sretnog izraza lica, podigne kantu s tla. Ne dajući Charlotte vremena da odgovori, povuče je za ruku te krenu mračnom ulicom.

Kada stignu do galerije, sat pokaže četiri ujutro i upravo to je bilo 'najbolje vrijeme za spasiti uništenu izložbu' kako je to nekolik puta naglasio Zayn. Trebala mu je ukosnica, stari ključ i tri minute da rješi zaključana vrata koja su do prije nekoliko trenutaka izgledala nepopustljivo.