66 days of happiness

Knjiga druga - Osmo poglavlje

i will never stop trying

i will never stop watching as you leave

i will never stop loosing my breath every time i see you looking back at me

i will never stop holding your hand

i will never stop opening your door

i will never stop choosing you babe

i will never get used to you

Osmo poglavlje

36 Dana

„Um.. Molio bih za trenutak pozornosti. Proba. Jedan, dva. Jedan.. Matty, radi li ovo? Oh, je. Oprostite, nisam najbolji s tim električkim stvarčicama.

Neću vas zamarati nepotrebnim uvodima. Znate zašto ste tu. Ako ne znate, znači da ste nam se pridružili samo zbog torte, i to je u redu. Ipak nitko ne radi torte kao moja mama.

Nisam dobar u ovakvim govorima. Nikada nisam bio, ne vidim smisla da sada to ispravljam. Ali dobar sam u pričanju priča. Dobar sam u pretvaranju realnosti u bajku, pa zašto da to ne učinim i sada? Nemojte kolutati očima. Nikada niste prestari za dobru bajku. A ova, obećajem vam, bit će najbolja od svih.

U jednom francuskom gradiću, živio je jedan mladić. I apsolutno ništa u vezi njega nije bilo posebno. Radio je slabo plačeni posao, nosio staru odjeću i vozio biciklu s labavo pričvršćenim motorom od starog auta njegovog djeda. Volio je crtati, ali nikada nije nacrtao ništa što bi smatrao dovoljno dobrim. Svakom njegovom crtežu nedostajalo je ono nešto, ona iskra koja bi ga pretvorila iz komada papira u umjetničko djelo. Mladić je tražio tu iskru posvuda. U prirodi, glazbi, svojoj obitelji. Ali iskra, kao da nije htjela biti pronađena. Ali jednog dana, sve se promjenilo.

Bio je kraj svibnja, jedan od zadnjih dana proljeća, kada je mladić odlučio izaći u park na drugom kraju grada. Mislio je da, ako promjeni okruženje, možda se promjene i njegovi crteži. Tako je sjedio na klupici, dok su zrake sunca osvjetljavale prazan papir u njegovim rukama. Bio je izgubljen u svom svijetu kada se začuo tihi uzdah. Okrenuvši glavu k susjednoj klupici, ugledao je djevojku. Već na prvi pogled izdvajala se iz svijeta koji ju je okruživao. Njezina blijeda koža bila je pokrivena pjegicama, njezina duga valovita kosa lepršala je na vjetru, a njezine oči bile su crvene od suza. Izgledala je izgubljeno dok je olovkom brzo prelazila preko stranice male knjižice u njezinim rukama. Nakon nekoliko minuta, tijekom kojih mladić nije skidao pogleda s nje, spremila je sve u torbicu i ustala. Nakon nekoliko koraka, knjižica je ispala iz njezine torbe i tiho pala na travu. Ništa ne primjetivši, djevojka je nastavila koračati dalje.

Mladić je podignuo knjižicu i radoznalo ju otvorio na posljednjoj stranici koju je djevojka ispunila nekoliko minuta ranije. Bio je to dnevnik. Dnevnik u obliku pisma zamišljenoj prijateljici. Da, za razliku od mladića, ta djevojka bila je posebna na stotinu različitih načina. Iz pisma mladić je saznao za nesreću koja je proganjala djevojku. Ne, to nije bio opasni zmaj, niti ljubomorna maćeha. Bila je to bolest. Da, bolest koja je djevojku svakodnevno ubijala.

Djevojka nije bila sretna. Mladić je iz pisma zaključio da je izgubila i posljednju nadu. Završivši dnevnik, nije razmišljao ni trenutka. Potrčao je u smjeru u kojemu je nestala ta mala, jadna djevojka. Nije znao što će joj reći, što će učiniti. Samo je znao da ju treba pronaći.

Uspio je. Pronašao ju je, vratio joj njezin dnevnik i ponudio svoju pomoć. Ali djevojka ga je odbila. Razišli su se, da bi se kansije ponovno sreli. Da bi ga kasnije ponovno odbila. Uporno ga je odbijala, ali mladić je bio uporan. I nakon brojnih neuspjelih pokušaja, pristala je. I tako je započelo njihovo putovanje sreće.

Prošli su jako puno toga zajedno. Bilo je tu puno svađa, suza, nezahvalnih roditelja i natjecanja u crtanju. S vremenom, mladić je upoznavao djevojku sve više i više. I svaki trenutak proveden s njom, samo je potvrđivao njegov prvi zaključak. Ta djevojka bila je posebna.

Vidite, iza hladnog kamenog zida kojim se okružila, nalazila se jedna predivna osoba. Sve u vezi nje bilo je predivno. Njezine velike oči, koje su uvijek promatrale svijet s tom dječjom radoznalošću. Njezin tihi smijeh, koji je ponekad zvučao ljepše od svih pjesama svijeta. Način na koji je promatrala mladića, dok je njezin glas govorio da je idiot, a njezine oči ga promatrale kao da je za nju skinuo zvijezde s neba. Način na koji je uvijek odbijala svaku njegovu ideju, iako je uvijek bio siguran da dio nje želi pristati. Trenuci kada bi odlutala u svoj svijet i gledala oko sebe očima umjetnika. Trenuci kada je napokon pristajala na lude ideje mladića, što nikada nije završavalo dobro, ali jednostavno ju je volio gledati tako sretnu. Da, apsolutno svaka sitnica u vezi nje bila je predivna.

Zavolio ju je. A tko ne bi? Bilo je teško ne zavoljeti tu djevojku. Jednog dana joj je sve priznao. Sve svoje osjećaje pretvorio je u riječi, što nikada nije volio raditi. Otvorivši svoje srce, zaprosio ju je. Ona ga je odbila, sa suzama u očima. Ali, kada je zaspao, misleći da je ne čuje, prošaptala je ono sudbonosno 'da'. Čuo ju je. Itekako ju je čuo.

A idućeg dana, došla je na livadu, ljepša nego ikada. Ugledavši puno ljudi, sjela je na travu u sjenu, pokušavajući ne privući previše pozornosti. Ali, k vragu sve, Charlotte Lis. Srušio sam taj zid oko tebe, i neopisivo sam sretan zbog toga. Sjećam se kada si se žalila jer nikada nisi imala pravog prijatelja. Ali, znaš što? Hvala im. Hvala svim tim slijepim, bezdušnim ljudima koji u tebi nisu primjetili ono što sam primjetio ja. Ovako se osjećam posebno. Hvala im na tome.

Prestani mi mahati. Ne mislim još završiti i nije me briga koliko ti je neugodno. Za tvoj osamnaesti rođendan sam ti obećao nešto zbog čega ćeš me poslije mrziti, zar ne? Da, evo onog pogleda. Znam da sam idiot. Idiot koji je potpuno, nepovratno zaljubljen u tebe. Znam da je loše. Ali nije me briga za ono što kažu liječnici. Na kraju krajeva, tko su oni da odlučuju o tvojoj sudbini? Nije me briga za ono što piše na njihovim papirima, jer po njima tebe već nema. A to nije istina. Dok god sam ja uz tebe, bit ćeš življa nego ikada. A ja ću biti uz tebe do tvog zadnjeg udaha, to ti obećajem.

Da.. Hej, upozorio sam da nisam dobar u ovakvim stvarima, u redu? Samo ću dodati... Sretan ti rođendan, Charlotte Lis. Hvala ti što postojiš."

S osmjehom je vratio mikrofon Mattyu, koji ga je promatrao sa suzama u očima, i prišao djevojci u bijeloj haljini, koja je cijelo vrijeme sjedila na travi ispod visokog stabla. Smješila mu se, ali razmazana maskara mu je ipak davala do znanja da je i ona plakala.

„Idiot si." Prošaptala mu je, još više se nasmijavši.

„Znam." Odgovorio je tiho, pritisnuvši svoje usne na njezine.

Da.. dugo sam razmišljala kako da pristupim ovom nastavku, njezinom rođendanu, a onda mi je sinulo ovo. Nadam se da vam se sviđa, jer meni se čini dobrim hah volim pisati ovako emocionalne nastavke, valjda vam ne smetaju dva zaredom

Nisam jako dugo pisala, ali trebate me razumjeti. Nisam mogla. Kod sebe sam pronašla sve simptome depresije, i samo je bilo gore i gore, a onda je umrla moja mama, osoba za koju sam zapravo ovo pisalo. Još uvijek mi je jako teško, prošlo je tek deset dana, ali sada ću pokušati više pisati, to će me izvući.
So.. ostavite pokoji komentar? Uvijek me tako usrećujete s njima.