66 days of happiness

Dvadeset sedmo poglavlje

Dvadeset sedmo poglavlje

5 Dana

Ni šum motora ne bude dovoljno glasan da zagluši prodorne vriskove u njegovim mislima. Lice mu je hladno, ne prikazuje mocije. Praznim pogledom gleda u plavetnilo sjedala ispred sebe, jedva trepčući.

Pustio si je! Viče sam sebi, toliko glasno da ga zaboli glava. Pustio si je da ode! Onaj isti glas u glavi se ne želi smiriti. Dečko odmahne glavom, prođe prstima kroz neurednu kosu, pokuša ga otjerati, ali bezuspješno. Glas, prodoran, glasan, očajnički glas nastavi vikati.

To je željela. Odgovori sam sebi i istog trenutka se ogorčeno nasmješi. Pusta isprika. Mora se složiti.

Avion se podigne u zrak i sve oko njega, kao da stane. Ne primjećuje plavo nebo od kojeg ga sada odvaja tek nekoliko centimetara plastičnog prozora. Ne primjećuje glasove putnika, plač djece, zapomaganje starice. Sve se učini tako dalekim.

Mislima mu se mota prizor male Charlotte. Djevojke koju je pustio. Djevojke koju je volio.

Svih prošlih dana odbijao si je priznati mnoge stvari. Odbijao je priznati da je voli. Da se boji izgubiti je, iako istovremeno zna da je sa svakom sekundom taj trenutak bliže i bliže. Živio je u svom ružićastom svijetu. Samo on i ona. Sretni. Gledaju crtane filmove, putuju, plešu na livadi.

Kretenu. Obrati se sam sebi u mislima. Savršeni svijet ne postoji. Odrasti. Naredi si. Podsmjehne se glasovima u svojoj glavi. Nije mu do smijanja, ali ipak to učini. Nasmije se svojoj gluposti te zatvori oči, u nadi da će se njegove misli srediti i dopustiti mu da odspava barem nekoliko sati.

-

Istina je da, ako volimo nekoga, odbijamo ga pustiti. Znamo da će se to dogoditi. Ali odbijamo razmišljati o tome. Gledamo u oči voljenoj osobi, vidimo njezinu patnju. Ali odbijamo si priznati da je to stvarno. Blijedo se nasmijemo, kažemo da će sve proći, da će sve biti u redu. Jer odbijamo vjerovati da neće. A kada se napokon suočimo s okrutnom istinom, shvatimo da je prekasno.

-

Znači.. Ovo je možda deseta verzija ovog nastavka, imam osjećaj da sam ga beskonačno puta brisala i pisala ponovno. Na neki način sam se razočarala, jer su tužni nastavci inače moja stvar, ono što volim. Ali u redu. Skoro je ponoć, a sutra sam prva smjena i imam nekoliko ispita za koje nisam učila, ali odlučila sam da vam ipak napišem.

NIje najduža verzija, ni najbolja vjerujem, ali ovo sam ja. Pogotovo ovaj zadnji dio. Ne znam što je to trebalo biti, Zaynove misli ili moje malo filozofiranje. Ali, Zayn nije jedini koji treba odrasti i prihvatiti činjenice. Ja sam zapravo on. Zato i imate taj mali djelić, moja razmišljanja, moj oproštaj