10 Dana
„Charlotte?“ Na spomen svoga imena djevojka se okrene i njezin pogled se sretne s pogledom njezinog oca. Bila je iznenađena što ga susreće tu, bilo je oko dva sata poslije podne i mislila je da oboje njezinih roditelja rade u vrtu, kao i svaki dan.
„Dobro jutro.“ Pozdravi ga tiho.
„Zapravo, dobar dan. Dugo si spavala.“ Popravi je on na što se ona pristojno nasmješi.
„Kasno sam zaspala.“ Kaže, prisjećajući se večeri provedene s Zaynom. Usne joj se razvuku u jedva primjetan smješak, kojeg pokuša sakriti kako bi izbjegla nepotrebna pitanja.
„Hoćeš li“, započne on i pogledom pređe preko dnevnog boravka u kojem se nalaze, „možemo sjesti i popričati.“ Charlotte kimne zbunjeno kimne, iznenađena njegovim prijedlogom. Otkad je došla ovdje, nijedno od njezinih roditelja nije pokazivalo želju da priča sa njom.
„Kako se osjećaš?“ Upita je napokon, kada se smjeste na kauču.
„Dobro.“ Odgovori kratko, izgubivši želju za ovim razgovorom. Nekoliko minuta sobom vlada tišina, nakon čega se Gospodin Lis uspravi i uozbilji se, ako je moguće da bude još ozbiljniji nego inače.
„Znaš, Charlotte“, započne i na trenutak zastane, zagledavši se u prazninu ispred sebe, „žao nam je što je tako ispalo.“
Djevojka šuti, ne znajući što da odgovori na takvo što.
„I tvoja majka, i ja.. Svih ovih godina smo se mrzili zbog toga što smo ti učinili.“ Govori polako, pažljivo birajući riječi. „Namjeravali smo se vratiti.“ Kaže s tužnim pogledom u očima.
„Ali niste.“ Doda Charlotte tiho, na što on uzdahne. Djevojka počne osjećati bol u plućima, ali pokuša ju ignorirati, kako bi mogla izdržati još neko vrijeme.
„Nismo mogli. Nismo mogli zamisliti kako će to izgledati. Čekala si nas, znam da jesi. Ali čekala si nas i Mikea, mislili smo da ćeš nas mrziti kada se pojavimo bez njega.“
„I odlučili ste ne pojaviti se.“ Kaže ona. U njezinom glasu nije bilo nikakvih emocija. Nije ih osuđivala. Nije ih niti mrzila. Samo je čekala da taj razgovor što prije završi.
„Žao nam je.“ Progovori on nakon nekog vremena te se ona zagleda u njegove umorne oči. Pokušavala je shvatiti, je li sve ovo zaista iskreno, ili je formalno zato što zna da njegova kćer uskoro umire.
„U redu.“ Kaže napokon. Sve ispred nje bilo je u nekakvj magli, svaki uzdah i svaka riječ zadavale su joj novu bol i jedva je čekala vratiti se u krevet u ležati tamo, što dulje moguće.
„Opraštaš nam?“ Ona slegne ramenima.
„Pretpostavljam.“ Glas joj je još uvijek bezosjećajan. Pridržavajući se za kauč, polako ustane, ali je njezin otac uhvati za ruku.
„I, Charlotte?“
„Da?“ Upita, ne okrečući se.
„Tvoja majka bi isto željela popričati s tobom.“
„Oh“, djevojka uzdahne, ne očekivajući takvo što, „možda malo kasnije?“ Napokon okrene glavu i pogleda u oči Gospodina Lis.
„Naravno.“ Nanejgovom licu se pokaže tužan osmijeh. „Kada god želiš.“
-
Jedan jako kratak nastavak. Ali idućih desetak nastavaka će biti ovakvi, kratki i samo s jednim događajem. To su ujedno i desetak zadnjih nastavaka.
Ali osjećam se kao da sam vas razočarala ovime, vrtite dalje, objavila sam još jedan nastavak
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
